Božićna poruka kardinala Puljića

"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (1,14)

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uputio je Poruku za Božić 2010., koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo svećenici!
Dragi redovnici i redovnice!
Draga braćo i sestre!

Upućujem Vam za Božić već dvadeseti put svoju poruku. Ove godine je u duhu pastoralnog programa Memorija za solidarnost, s naglaskom na solidarnost.

Na temeljno pitanje je li postojanje stvar besmisla ili razuma, kršćanin odgovara da je misterij, tajna Stvoriteljeve ljubavi prema stvorenju, čovjeku, pozvanom biti i ostvariti se kao slika Božja (usp. Post1,26-27). Čovjek naime nadilazi svoju 'zemljanost' po duhu koji ga neprestano potiče da traži i teži za Onim tko je gore (usp. Kol3,1-2), jer samo u Njemu može spoznati samoga sebe (usp.GS 22), živjeti, raditi i biti (usp. Dj17,28). Susret čovjeka sa utjelovljenim Sinom Božjim izvor je neizmjerne radosti koju i ovog Božića, kao Nadbiskup vrhbosanski, želim podijeliti sa svakim članom ove mjesne Crkve, razmišljajući o temi solidarnosti na temelju riječi iz prologa Ivanovog evanđelja, koje glase: «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (1,14).

«I Riječ tijelom postade». Ove jednostavne riječi dovoljno su snažne da objave misterij, milost, radost i poruku Božića kao stvarnoga događaja koji kršćanina i svakog čovjeka dobre volje nužno upućuje na drugoga. Zapravo, ljepota i snaga Božića izražena je u neizmjerivoj bliskosti Riječi i "tijela". Riječ, koja «bijaše u Boga» i «bijaše Bog» i po kojoj «sve postade» (Iv1,1-2) po vječnoj namisli Božjoj utjelovi se, postade čovjekom i uze na se sve što je vlastito ljudskom biću, osim grijeha. Riječ i "tijelo", za mnoge tek dvije različite stvarnosti, Bog je zauvijek zbližio po svojoj neizmjernoj ljubavi. Božić je, stoga, blagdan u kojemu Bog na jasan i stvaran način progovara čovjeku o svojoj bliskosti i solidarnosti.

Na pitanje koji je smisao Božje solidarnosti prema čovjeku izraženoj u tajni Utjelovljenja, odgovor nalazimo u Vjerovanju: "Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa". Pod spasenjem se obično podrazumijeva oslobođenje od grijeha i pomirenje s Bogom. To je posvema točno, jer «On se pojavi da odnese naše grijehe» (1 Iv3,5). Međutim, prvotni je smisao spasenja sudjelovanje čovjeka u Božjem životu: «Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu» (1 Iv4,9). Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati dijete Božje, kao što izričito tvrdi Ivan u prologu: «A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja» (Iv 1,12). U tom smislu, cilj je Božje solidarnosti učiniti čovjeka stalnim i radosnim sudionikom na vječnim dobrima, kojima je početak i kraj u Bogu.

Božić je stoga još jedna potvrda dobrostivosti i čovjekoljublja našega Boga (usp. Tit 3,4), u kojoj čovjek nema nikakve zasluge ili prava. Najsvetija je noć naime bila obasjana tek slavom Božje dobrote, blagosti, milosrđa i milosti. U silnom strahu koji ga je obuzeo (usp. Lk2,9), čovjek nije uspio iščitati u Novorođencu povijenom u jaslama (usp. Lk2,12) prvotnu poruku Božje ljubavi i solidarnosti, koja glasi: po Utjelovljenju svoga Sina, Bog, kako pred čovjekom tako i pred anđelima i silnom nebeskom vojskom (usp. Lk2,13), očituje svoju spremnost trpjeti i umrijeti za nas. Upravo zato, Božić je događaj koji u liku Malog Djeteta naviješta Božje poniženje (usp. Fil2,6-8) ali ujedno i ispunjenje obećanja o konačnoj pobjedi ljubavi u jedinstvenoj žrtvi križa. Istinska radost Božića pripada stoga onima koji ovaj blagdan dožive u poniznosti srca i u otvorenosti prema drugima.

«I nastani se među nama» (Iv1,14). Utjelovanje je za mnoge još uvijek nešto isključivo vezano za dan i datum - 25. prosinca, što je, nažalost, razlog da mnogi prožive božićne blagdane prepuštajući se osobnim i ovozemaljski 'užitcima'. Suprotno tome, za svetog Ivana evanđelistu, utjelovljenje je trajni događaj, jer Bog se svakodnevno nastanjuje među nama. To pak znači da kršćanin mora iščekivati i doživjeti Božić u potpunoj otvorenosti prema Bogu i drugima. Ta je otvorenost ujedno i temelj našega poslanja, koje ujedinjuje naše radosno navještanje i neumorno djelovanje. To je ona prava i istinska evanđeoska solidarnost, koja znači biti svima sve (usp. 1 Kor9,22) ne iz samilosti nego iz čvrstog uvjerenja da i iz našega biti među drugima, iako malenog poput zrna, može izrasti nešto bolje i ljepše za svakog čovjeka dobre volje kao i za sve koji i ovog Božića uspiju u nama prepoznati znak Božje ljubavi.

Neka stoga naša božićna solidarnost bude, prije svega, izraz naše iskrene i čvrste odluke da se nastanimo u srcima naših bližnjih, obiteljske, župske i nadbiskupijske zajednice, čineći djelotvornom zapovijed onoga koji se u nama nastanio kao Riječ, to jest: "Kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13,34).

Imajući u vidu vrijeme u kojemu živimo, smatram potrebnim pozvati vas, prije svega, na solidarnost prema čovječanstvu. Iako bilježi znatan rast i napredak, istinska vrijednost čovječanstva su bili i ostaju kršćani i osobe koje su u trenutcima njegove nemoći i u mnogovrsnim nemirima znali ukazati na Boga, koji ga hrabri da nastavi sa izgradnjom boljega i pravednijega svijeta. Nadalje, ne posustajte u solidarnosti prema Crkvi, koja je često progonjena, uskraćuju joj se osnovna prava i sloboda, dok nastoji biti u službi svakog čovjeka, omogućujući mu osobni susret s Bogom. Isto tako, potičem vas na solidarnost prema našoj Nadbiskupiji, kako bi mogla nastaviti svoje poslanje na dobrobit svih svojih vjernika i ljudi dobre volje. Konačno, gledajući u Dijete Isusa položenog u štalici, želim vas pozvati i ohrabriti u solidarnosti prema našim bližnjima, osobito onima najmanjima, koje pritišće bilo kakva fizička patnja ili moralna bijeda. Neka po djelima naše solidarnosti i oni osjete da kršćanstvo ne postavlja granice nego proširuje obzorja i poziva na radost, kao i da u svijetu ima beskrajno više dobra nego zla.

U ovim teškim i neizvjesnim vremenima, svaki govor o solidarnosti može zvučati obeshrabrujuće, daleko od stvarnosti i očekivanja. Ipak, svaka solidarnost, osobito ona evanđeoska i kršćanska, krije u sebi jedno prelijepo iznenađenje. Što više živimo solidarnost među ljudima, to se više očituje naše dostojanstvo djece Božje, dok drugi jasno vide koliko je djelotvorno naše krštenje po kojemu smo suobličeni Kristu. Stoga solidarnost nije bilo kakav čin. Ona je prvenstveno kontemplacija Božjeg djela ljubavi prema nama, jer tko je solidaran s drugim, nužno otkriva Boga u svom životu: Boga koji mu se daruje u Djetetu Isusu, kao i Boga koji želi biti prepoznat i voljen u drugome (usp. 1 Iv4,20-21).

Neka Božić i božićni blagdani budu dani radosnog slavljenja Božjeg utjelovljenja, kao i dani naše potpune solidarnosti s čovjekom, slikom Božjom.

Sretan Božić i na dobro vam došlo sveto Isusovo porođenje! U Novoj 2011. godini neka Vas prati svaki Božji blagolsov!