Vjernost indetitetu

Vjernost identitetu

(Homilija mons. Valentina Pozaića, pomoćnog biskupa zagrebačkog, u zagrebačkoj katedrali)

Brojevi 24, 2-7, 15-17a - Ps 25, 4-5ab, 6a. 7bc, 8-9 - Mt 21,23-27

Živjeti suvereno svoj život u svim okolnostima svakoga doba i vremena, znajući da nisu tako zvana vremena koja čine ljude, nego ljudi čine vremena. Ljudi čine povijest. Ne čini povijest ljude.

Istina, mnogi pojedinci, skupine, mnoštva, narodi, civilizacije, pa nažalost i neke kulture, postaju žrtvom naplavine, poplave ološa vremena, izgubljenih, bezumnih činitelja u tijeku vremena.

I u velikoj struji poplave zala i zabluda, poznato je, samo žive ribe plivaju protiv struje, uzvodno, prema izvoru – tražeći i napajajući se vodom živom, čistom, snažnom, svetom.

Isus je živio svoj život u potpunoj suverenosti u svim prilikama i neprilikama u koje je morao ulaziti kako bi ispunio svoje poslanje, kako bi nagovijestio Radosnu vijest – Evanđelje svakome stvoru, i svakome ponudio prigodu i mogućnost spoznaje, obraćenja, spasenja.
Istovremeno Isus je znao da nije došao da mu služe, nego da posluži djelu spasenja, da položi život svoj za spasenje mnogih – svih onih koji će podizati svoj pogled prema Križu na kojem će on biti obilježen za sva vremena.
Znao je da će to učiniti, položiti svoj život, kad to bude volja Oca koji ga je poslao. Znao je da je dar života najčudesnija stvarnost na ovome svijetu. Ljubio je svoj život, čuvao je svoj život – u punoj slobodi svjedočenja za dar života. A to je bilo također izlaganje vlastita života riziku. U spisu 'Poslanica Diognetu', iz prvog na drugo stoljeće, stoji ispovijest vlastita identiteta kršćanina: 'Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći'!

U prvom čitanju, iz knjige Brojeva, predstavljen nam je čovjek, prorok, koji nije bio sklon narodu Izraela. Ali, poslušan glasu Božjemu, poslušan istini, umjesto prokletstva, što se od njega očekivalo, izriče blagoslov. Ni za kakve protu-usluge nije bio spreman izdati svoj identitet – biti Božji glasnik.

Isus ne živi dar svoga života za sebe, nego za druge, za spasenje drugih. On stavlja svoj život u službu onih kojima je poslan kao Mesija, kao Prijatelj, kao Spasitelj. On živi i djeluje za dolazak, rast i napredak Kraljevstva Božjega na zemlji.
Govori Isus: 'Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas' (Iv 18, 37). Isus ostaje kod istine i u susretu s onima koji nisu poklonici istine, kojima nije istina u interesu, koji se lako svrstavaju među neprijatelje istine.
Kad su ga zatražili da im položi račun, smatrali su da imaju na to pravo, pitali su ga: 'Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?'.
Isus postavlja njima pitanje, kao uvjet da odgovori na njihovo pitanje. On ih je želio navesti na put spoznaje istine, htio ih je približiti Ivanu Krstitelju, na put obraćenja, a što se njima nije svidjelo, pa odgovoriše, izmotavajući se, da ne znaju što se to zbiva s Ivanom i oko Ivana. Sav narod zna, oni vođe naroda – ne znaju.
Dosljedan poslanju i svom identitetu, Isus ne kaže istim jezikom 'ne znam' kojom vlašću to činim, već daje odgovor koji zadire u pitanje njihove savjesti, protivno njihovu načinu neistinitog odgovora. Oni mu nisu htjeli dati odgovor, zato Isus kaže: 'Ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću ovo činim'. Sve da im je Isus rekao nešto više, oni ne bi ni to razumjeli, ne bi htjeli razumjeti - jer se nisu osjećali obvezanima prema Istini.

Sveti otac Ivan Pavao II, govoreći o veličini i dostojanstvu žene, i nabraja ih u raznim staležima, i na oltar podignute, svete mučenice, djevice, majke, supruge, te veli: 'I u našim danima Crkvu još uvijek obogaćuju svjedočenja brojnih žena koje ostvaruju svoj poziv na svetost. Svete su žene utjelovljenje ženskog ideala, ali su one također uzor svim kršćanima, uzor 'nasljedovanja Krista', primjer kako treba zaručnica ljubav zaručniku u ljubavi uzvraćati'' (Mulieris dignitatem, 22. 27).

U tom velebnom nizu žena naš se pogled danas usmjerava na časne žene – Drinske mučenice, pet časnih sestara, iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi: s. Jula Ivanišević – Hrvatica, s. Berchmana Leidenix – Austrijanka, s. Krizina Bojanc – Slovenka, s. Antonija Fabjan – Slovenka, i s. Bernardeta Banja – Hrvatica, porijeklom Mađarica.
Nacionalna raznolikost zajednice svjedočila je duboku istinu snage evanđeoske ljubavi u zajednici Svete katoličke vjere: svi smo sinovi i kćeri jednog nebeskog Oca; svi smo braća i sestre; svi smo pozvani na jednu nadu vječnoga poziva i života, da živimo u miru i svetosti i pravednosti na zemlji, da postignemo svetost i radost života na nebu.

Bilo je to u vrijeme drugog svjetskog rata, godine 1941. Drugi Vatikanski sabor, govoreći o teškim nevoljama i tjeskobama koje proizlaze iz rata, osuđuje 'divljaštvo rata' (GS 77. 79), i priželjkuje vrijeme kad će se moći u potpunosti zabraniti rat (GS 82).
I premda su ratovi nanijeli našem svijetu neopisivo teške i materijalne i ćudoredne štete, rat i dalje svakodnevno nastavlja svoja pustošenja (GS 79). U vrijeme rata množi se bezumlje svake vrste, širi se pomračenje smisla Boga i čovjeka, prezire se svjetlo zdravog razuma. Neprijatelji istine o Bogu i čovjeku, neprijatelji Božji, porod duha zla, u nemogućnosti da dohvate Stvoritelja, obaraju se na njegova stvorenja: od svega stvorenja najviše na čovjeka – sliku Božju. Za njih je uvijek rat: i u doba mira, jer u sebi nose nemir, mržnju i nered.

Isus nas uči: 'Istina će vas osloboditi' (Iv 8,32) – od straha identiteta, od nasilja zbog identiteta, od lažne ugroženosti od bližnjega: Istina će vas osloboditi od rata.
I danas, kao da se uzalud slavi uspomena na 60 godina Povelje Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Temeljno je pravo – pravo na život. Tko ima pravo raspolagati sa sudbinom Božje slike - ljudskog bića na zemlji? Koja ljudska vlast ima pravo, i u ime čega, legalizirati postupke koji uključuju genocid – istrjebljenje naroda ili manjina, koji uključuju embrio-cid – ubojstvo čovjeka na samom početku ulaska u ovaj svijet?
Ako temeljno ljudsko pravo, pravo na život, nije zajamčeno, iluzorno je govoriti o nekim drugim ljudskim pravima: kao pravo na slobodu, na vjeroispovijest, na vlastiti identitet…

Danas se sjećamo pet Časnih Sestara kojima je bilo grubo, neljudski pogaženo pravo na život, na identitet, na vjeru, na naciju, na životno opredjeljenje. Sjećamo se pet Sestara kojima je vrednota istine bila vrednota života.
Od dana uhićenja, 11. prosinca 1941., tijekom Križnoga puta, sve do noći pokušaja spasavanja svoje časti i dostojanstva, 15. prosinca 1941., izbodene noževima i odbačene su u korito Drine. Nisu bježale pred četnicima, bezazleno uvjerene da im se ništa zla ne može dogoditi, jer činile su 'samo dobro drugima'.
A nakon njihova mučeništva istaknuto je: 'Svojim susjedima, koji su bili isključivo samo pravoslavci, bile su sestre samo prijatelji i dobročinitelji. … Bile su dobre, čedne, jednostavne i ljubazne'. Spremne za nebo.
Te su Časne sestre – mučenice, ubrzano među narodom dobile dično ime: Drinske mučenice. Pet Drinskih mučenica: pet ljiljana krvlju potpisanih, pet crvenih ruža, pet bisera evanđeoskih, u povijesti Crkve Božje u Hrvata.
Ispovijedamo istu nadu i molitvu s blagopokojnim kardinalom Franjom Kuharićem, kad kaže: 'Njihova žrtva neka bude zalog da Gospodin udijeli svoj mir našim danima, na našim prostorima, kako bi se ugasila svaka mržnja, te nam život bude siguran u miru i slobodi. Mučenici su uvijek bili svjedoci ljubavi iopraštanja, i pobjednici svake nevolje' (Drinske mučenice (bilten) 1 Prosinac / 2008).

Ponosni smo na svakog normalnog vjernika, sveca, koji dosljedno živi i svjedoči svoj narodni i vjerski identitet, koji javno i hrabro ispovijeda i brani temeljne vrednote ljudskog života, vrednote o kojima ne može biti pregovora, s kojima se ne može trgovati. To su redoviti svakodnevni vjernici, sveci, oni koji nose obitelj, društvo, Crkvu, Kraljevstvo Božje.
Koliko smo više ponosni i zahvalni za svete mučenike i svete mučenice, Drinske mučenice, koje su na najuzvišeniji način potvrdile svoju vjeru, nadu i ljubav!

Dobro nam je poznato: Bez Isusa ne možemo učiniti ništa u svom životu. Časne Sestre, Drinske mučenice, po svom životnom neopozivom izboru, odlučile su slijediti svoga Učitelja i Spasitelja, Svjetlo svijeta – Isusa.
Svoj su život, sa svim njegovim darovima i sposobnostima, uložile u službu istine, u službu braće i sestra, u ljubavi prema njima i prema onome koji je Put, Istina i Život. Tako su svoje vrijeme, u kojem je htjelo prevladati divljaštvo, pretvorile u vrijeme vjernosti i dostojanstva, ponosa i časti.
Sjećamo se s ljubavlju i ponosom, tih divnih i plemenitih, hrabrih i blagih, Drinskih mučenica. Molimo da se ubrza dolazak dana kada će, kao takve, biti i službeno priznate, i na čast oltara podignute. One, pak, neka mole za sve nas: da vjerni svome identitetu ustrajemo u potpunoj vjernosti Isusu. Amen.