22.1.2011.

Vidjeti ili ne vidjeti Dijete!

Među Gospinim vjernim apostolima postoje liječnici i sve vrste specijalista. Jedan od njih, čuveni kardiolog, ispričao nam je ovu neobičnu priču. Jednom prilikom poslana mu je trudnica u šestom mjesecu trudnoće po dodatni stručan savjet budući da je ultrazvučni nalaz ploda ukazivao na neki problem. Nakon pregleda i on je potvrdio postojanje srčane mane u djeteta. No, uvjerio je obitelj da je ta mana nešto što se prilično uspješno može operirati.

Međutim, taj tip srčane mane se u 30 posto slučajeva povezuje s Downovim sindromom. Zato su roditelji prihvatili da se provede amniocinteza (biopsija amnijske tekućine koja obavija bebu) kako bi utvrdili ima li njihova beba Downov sindrom, te da u potvrdnom slučaju, razmisle o tome trebaju li zadržati bebu ili ne. (I predobro znamo koliki pritisak liječnici vrše na roditelje da majka pobaci dijete s genetskim malformacijama.)

Pala je „presuda“ stručnjaka za amniocintezu: beba je nedvojbeno dijete s Downovim sindromom.  Bračni par je odlučio prekinuti trudnoću u 35. tjednu, kad je bebica imala oko 8 mjeseci. To znači da u isprovociranom porodu liječnik ubija dijete prije nego li je ono spremno za normalan porod iz majčine utrobe. Danas se koristi znakovit rječnik u želji da se razvodni strašna zbilja: čovjek ne govori da je „život ljudskog bića osuđen na smrt“, nego govori o „patološkoj trudnoći“ i zalaže se da je za svakoga najbolje rješenje „da se ona prekine i začne novo dijete.“

U ovom slučaju, mnogi ljudi koji vjeruju u snagu molitve, počeli su žarko moliti tako da to dijete - stvorenje Božje - dobije priliku da se rodi.

Došao je i „dan D“ za majku koja je namjeravala dopustiti da njezino dijete umre. Dan ranije, naši prijatelji su je nazvali da je pitaju kako je. Nije bilo promjene u razmišljanju tog bračnog para. Odlučili su prekinuti trudnoću i majka je trebala biti primljena u bolnicu sutradan u 7 h ujutro. Premda slomljenog srca zbog te odluke, naši prijatelji su i dalje ustrajno molili.

Uistinu, oni nisu uzalud molili. Sutradan oko 3 h ujutro, majka je iznenada dobila učestale trudove i u manje od sat vremena rodila je kod kuće prije nego li je bila prebačena u bolnicu! Maleni je imao dobru ideju da se treba roditi spontano, nekoliko sati prije nego li ga smaknu!

Kad je kardiolog stigao u bolnicu, zatekao je zapanjene i razdragane roditelje. Oni su držali svoje dijete u naručju i lupali se po čelu govoreći: „Mi smo kriminalci!“

Jučer smo sami potpisali njegovo smaknuće. Namjeravali smo ubiti ovu malu bebu! Nismo dostojni biti njegovi roditelji! Doktore, molimo vas, učinite sve što je potrebno da ga spasite!“ Sa suzama i nježnošću ljubili su malenog.

 Roditelji, nije li beba ista osoba u utrobi kao i izvan utrobe? Zašto je taj maleni bio osuđen na smrt dok je bio skriven, a onda kad se rodio i postao vidljiv, morao biti zadržan i zaštićen pod svaku cijenu? Trebamo li čekati sve dok ne ugledamo vlastito dijete s vlastitim očima i zagrlimo ga s vlastitim rukama, da shvatimo da je ono blago, Božje stvorenje, koje zaslužuje živjeti?

Dijete, koje je bilo kadro uloviti u stupicu slojevite zamke vlastitog života, operirano je i sada je dobrog zdravlja. Sa svojim Downovim problemom ono pripada onima koji su, usred našeg uznemirenog i materijalističkog svijeta, znakovi koji svjetlucaju. Nemojmo ih odbacivati! Ona nas podsjećaju da je ljudsko srce i njegova golema sposobnost da voli puno važnija od svega i da će u posljednji dan nevinost te djece pobijediti destruktivne Golijate koji šire našu žalosnu kulturu smrti. Istinska veličina je na njihovoj strani i na strani onih koji ih primaju s dobrodošlicom!

Nije li nam Isus, Sin Boga samoga, rekao: „Tko primi ovo dijete u moje ime, mene prima?“ (Lk 9,48)

Ovome svjedočanstvu dodajem još svoje svjedočanstvo. Moja sad pokojna Mama zatrudnila a mojim petim bratom 1964 i nakon nekoliko mjeseci otkriva se tuberkoloza na plućima Smještena je u sanatorij u Travniku. Svi savjetuju da ukloni dijete jer neće ostati normalno uz tako intezivno liječenje s tabletama PAS koje je morala uzimati u jutri 10 komada u podne 10 komada i u večer 10 komada naravno sa puno tečnosti. Mama je rekla ne ću to učinit pa što dragi Bog dadne meni i djetetu. A ona je kad bih zatrudnila odmah počela molit po tri očenaša za dijete da se rodi zdravo. I mama rađa zdravog moga petog brata koji sad jedini ima 4 sina i koji nikad nije bio bolestan, u svim motorijadama ili je drugi ili prvi. Naš Bog je silan BOG_ ALELUJA!