VIJESTI

 

Na blagdan Male Gospe, sestre Kćeri Božje ljubavi proslavit će 25. obljetnicu svoga misijskog djelovanja u Albaniji, toj maloj zemlji, ponosnoj na svoju dugu kršćansku povijest i nacionalni identitet.

 

Stablo Kćeri Božje ljubavi koje je zasadila Majka Franziska Lechner, Utemeljiteljica Družbe prije 135 godina u Bosni, tada misijskoj zemlji, razgranalo se do Hrvatske, Makedonije, Kosova i sve do Albanije. Zaista su čudesni putovi Božje providnosti! 

 

Priprava puta za Albaniju
Družba se počela pripremati za Albaniju daleko prije urušavanja komunističkog režima u toj zemlji. Prvi počeci sežu sve do 1961. godine, a počeli su sa s. Otilijom Kremer. Ona je s blagoslovom poglavara prekinula rad u bolnici u Bitolju (Makedonija) i s jednim kovčegom svojih stvari i lijekova došla na Kosovo. Tom siromašnom narodu trebao je tada netko, tko će  raditi s ljubavlju i besplatno. Primjer jednostavne sestre privukao je pažnju djevojaka, te su neke od njih stupile u samostan. Počeo se formirati budući kadar sestara, koje će kasnije otići kao misionarke u Albaniju.

 

Nakon povratka slobode vjere u Albaniji 1990/91. na osnovu mnogih potreba  ispaćenog vjerničkog naroda, pristizali su pozivi za pomoć i suradnju, te je Provincijalna uprava u Zagrebu ozbiljno razmišljala o slanju sestara u Albaniju. Imala je formiranih sestara Albanki s Kosova koje poznaju taj narod, jezik i kulturu. U konačnoj odluci poglavarima je pomogao fra Lovro Gavran, član franjevačke provincije Bosne Srebrene iz Sarajeva, koji se u Kosovu 15 godina spremao za Albaniju i već u listopadu 1991. skupa s nekom subraćom posjetio tu zemlju. Poznavajući dobro porazne posljedice činjenice da je Albanija pola stoljeća bila hermetički zatvorena zemlja, a vjernici i svećenici  okrutno proganjani i mučeni, brzo je uvidio od kolike bi pomoći bile nove  duhovne snage koje bi se zauzimale za duhovni preporod albanskog naroda. Odluka je pala na sestre Kćeri Božje ljubavi jer su one jezikom i kulturom bliske tom narodu i voljne raditi u tako nesigurnoj i vjerski uništavanoj zemlji.

 

Službeni poziv Provincijalnoj upravi od fra Lovre Gavrana pristigao je u siječnju 1992. S radošću je prihvaćen, baš onako kako je i Majka Franziska 1882. prihvatila poziv nadbiskupa Stadlera za Sarajevo.

 

„Koliko će sestre ostati“
Početkom veljače 1992. godine, poglavari iz Rima i Zagreba posjetili su Albaniju. Sagledali su situaciju, izvidili teren i neka mjesta koja su im ponuđena za djelovanje. Prvi susret s ljudima bio je vrlo ganutljiv. U čudu su se pitali, zašto  sestre iz Hrvatske dolaze k njima, kad bi oni bili najsretniji da im netko omogući napustiti svoju zemlju i pobjeći nekamo drugamo u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Pitali su „koliko će sestre ostati“, od čega će  živjeti, kad ni oni nemaju ono najpotrebnije za život. Bila su to teška vremena. Nedostajala je hrana, odjeća, a nije bilo ni lijekova. Trebalo je ljudima protumačiti da sestre ne dolaze zarađivati novac, nego pronositi svjetlo Isusove Radosne vijesti o Kraljevstvu Božjem, osvjetljujući put vjere kršćanima i svim ljudima dobre volje.

 

Na povratku iz Albanije Provincijalna glavarica, podržana Vrhovnom glavaricom koja je vidjela velike potrebe naroda, predočila je sestrama stanje na koje su naišli. Desetljećima, za teškog progonstva, režim je na najokrutniji način nastojao uništiti sve što je podsjećalo na religioznost. Jednostavno rečeno: to je zemlja ispaćena, izmučena, uništena i progonjena.
Narod je siromašan, vjerski zapušten. Bore se i naporno rade za koricu kruha. Vlada nesigurnost, učestale su krađe, a pojavljuje se i kriminal. Nijedan narod u XX. stoljeću nije prošao teže iskušenje. Ali čvrsta vjera albanskog naroda nikad nije uništena u svom korijenu. Oni osjećaju prazninu, ali traže Boga.

 

Dobra ekipa
Među prvim sestrama koje su se spremno javile za novo polje rada u Albaniji bile su  s. M. Jeronima Juroš i s. M. Svjetlana Rezo, obje rodom iz Bosne. Javile su se i sestre Albanke s Kosova, s. M. Nikolina Gegić i s. M. Franciska Kola.  Dobra ekipa. Stručno su osposobljene za tamošnje potrebe; katehistica i orguljašica, medicinska sestra i kuharica. One će zaorati prvu brazdu u Albaniji.

 

U Provincijalnoj kući u Zagrebu, 11. kolovoza 1992., spomenute četiri sestre su iz ruku blagopokojnog kardinala Franje Kuharića primile misijski križ i postale poslanice Božje na Božjoj njivi u Albaniji. Radosne vjerovjesnice i revne nove misionarke spremne su za odlazak. Svaka osoba nosi duboko u sebi potrebu za sigurnošću i zbrinutost. Međutim, buduće misionarke vide sigurnost u misijskom križu kojega čvrsto drže u ruci. S Božjim blagoslovom i molitvom sestara u pratnji s. Sniježne Stjepandić i s. Darije Ćutuk, 25. kolovoza 1992., ispraćene su iz Provincijalne kuće u Zagrebu i krenule za Trst odakle su brodom “Palladio“ za 25 sati stigle u luku Drač u Albaniji. Doček je bio radostan. Mnogi od njih po prvi puta susreću časne sestre. Fra Lovro i njegova subraća ustupili su u Lacu dio svog samostana za privremeni smještaj sestara. Zajednica je službeno otvorena 28. kolovoza 1992. i stavljena pod zaštitu Utemeljiteljice Majke Fraziske Lechner. Dok se sestre malo snađu, s. Sniježna i s. Darija ostale su s njima. To je ujedno bila prilika da i one pobliže upoznaju zemlju i narod među kojima će sestre razviti veliku pastoralnu djelatnost što se tiče sakramentalnoga života. Unatoč teških progona vjere, narod je ostao vjeran, ali s dubokim ranama u srcu, mislima i duši. Trebat će puno vremena i rada dok te rane zacijele. Trebat će uložiti puno strpljivosti i nesebične ljubavi u oživljavanju pravog kršćanskog života nakon komunističkog duhovnog opustošenja.

 

Prve brazde na albanskoj„njivi Gospodnjoj“
U suradnji s domaćim ocima franjevcima u Lacu, te s misionarima iz Hercegovine fra Vlatkom Soldom i fra Ferdom Bobanom, sestre su napravile plan kako najbolje pomoći Crkvi u Albaniji, u njezinoj bližoj i daljnjoj budućnosti ostvarujući svoje redovničko i misijsko poslanje. Bile su svjesne da plod njihova apostolata ovisi o njihovoj povezanosti s Kristom u Duhu Svetom. Stoga su uprta pogleda u Krista i nošene snagom Evanđelja započele svoj pastoralni rad, te karitativni i zdravstveni u samom mjestu, ali i u okolnim planinskim selima.

 

Na mnogim je mjestima trebalo s vjerskom poukom početi iz početka, od najosnovnijih molitava, privikavanje na ponašanju u crkvi, sudjelovanje u liturgiji i zajedničkoj molitvi. Velika većina je njih bila nekrštena i crkveno nevjenčana. To su uglavnom oni koji su rođeni poslije 1945. godine. Generacije i generacije su odrasle bez vjerske pouke. U ljudima je veliko vjersko neznanje i praznina, ali nije sve iščupano s korijenom, ostala je u njima otvorenost Evanđelju. Nikada nije uminulo slavljenje imena Božjega, iako samo u tajnosti.

 

Ubrzo su nastale u vjernicima velike promjene. Bilo je radosnih susreta i vidljivih duhovnih plodova. Jedni druge su poticali: “Hajde, idemo u crkvu jer su došle časne“. Djeca u Albaniji su bistra i radosna, živahna i radoznala. Vole razgovarati i igrati se u crkvenom i sestarskom dvorištu. Dakako, da takav pionirski rad zahtijeva i žrtve. Bilo je i neprospavanih noći, opasnosti od ulične bande, do nestašice osnovnih stvari kao što je voda i struja.

 

Duhovna zvanja
Iako su se sestre dobro snašle i velikodušno ušle u svoj posao, osnivanje novih zajednica nije išlo bez poteškoća. Kod otvaranja zajednica vodilo se računa o tome, gdje se može više učiniti za duše, gdje je potrebnija prisutnost sestara.

 

Vidjevši nesebični rad sestara, počela su se javljati prva zvanja. Već slijedeće godine 12. srpnja 1993. javilo se šest djevojaka i započele kandidaturu u Lacu. Velikodušni oci franjevci ustupili su vjeronaučnu dvoranu koju su sestre pretvorile u kandidaturu. I tako su primljene prve kandidatice. Razmišljalo se i o otvaranju novicijata što se i dogodilo na Veliku Gospu 1996. i primljene su prve četiri postulantice u novicijat.

 

Šest postaja
Dvadesetak sestara Kćeri Božje ljubavi, s različitom stručnom spremom, danas djeluje u  Albaniji u šest postaja: u Skadru tri, u Tirani, u Lacu i u Elbasanu živi i djeluje danas dvadesetak sestara. Većinom su sestre uključene u vjeronauk, vođenje liturgijskog pjevanja, vrše sakristansku službu, drže dva dječja vrtića i dva internata za djevojke, organiziraju razne susrete za djevojke, duhovne vježbe i duhovne obnove, susret s mladim obiteljima, brinu se za stare i nemoćne osobe uz domaćinske poslove. Uz vrtić u Sanxhaku je i kuhinja, kamo siromašna djeca iz mjesta dolaze svakoga dana na ručak. Sestre su također i čuvarice Svetišta Majke Božje od Savjeta, svetišta koje se nalazi na samom ulazu u Skadar. One su na raspolaganju hodočasnicima, mole s njima, drže vjeronauk, sviraju i organiziraju liturgiju. Bez misionara Crkva ne bi mogla ići naprijed.

 

Od nedavno sestre djeluju u Elbasanu, na jugu Albanije gdje pretežno žive vjernici pravoslavne konfesije. Naime, jedna Njemačka organizacija Weilheimska pomoć Albaniji - ALBANIEN HILFE – WEILHEIM“ financira ustanovu, a vodile su je petnaestak godina sestre iz Njemačke. One su se skrbile za siromašnu djecu, djecu sa ulice, pomoć djeci da završe neki zanat, školu. Kad te Njemačke sestre nisu više bile u mogućnost nastaviti taj zamašni i odgovorni posao, povjerile su tu odgovornost sestrama Kćeri Božje ljubavi. Za sada dvije sestre koordiniraju poslove, odgovorne su za radnike, djecu, djevojke, za ekonomiju i održavanje svih šest zgrada. Sestre su ravnateljice djelatnika i djece, a spomenuta organizacija i dalje sve financijski uzdržava.

 

Važno područje rada za sestre je karitativni rad. Stotine tona hrane, odjeće i higijenskog materijala, koje su dovozili dobročinitelji, prešlo je preko sestarskih ruku. Trebalo je to sve razmjerno i pravedno razdijeliti, dobročinitelje gostoljubivo dočekati, smjestiti, ugostiti i pokazati im zahvalno gostoprimstvo, a i omogućiti im da ponešto upoznaju ovu zemlju i njezin narod. Sve su to bila vrijedna događanja, koja su omogućila da se skladno razvije rad i ostvaruje poslanje sestara.

 

Zemlja mučenika
Posjeti papa i dolaskom misionara iz raznih krajeva, počelo je novo razdoblje života u Albaniji. Vjernici su odahnuli. 
Na samom početku demokracije, 1993. svojim pastirskim pohodom i posvećenjem četvorice biskupa u Skadru, papa Ivan Pavao II. ohrabrio je napaćeni narod riječima: „Povijest nikada prije nije vidjela ono što se dogodilo u Albaniji. Dragi Albanci, vaša drama mora zanimati cijeli europski kontinent. Europa to ne smije zaboraviti“.

 

Papa Franjo je kod svoga pohoda u rujnu  2014. u Tirani zahvalio Crkvi u Albaniji što je za vrijeme komunističkoga progona ostala postojana u vjeri i dodao: Komunističke vlasti učinile su sve da bi istjerali Boga iz srca ljudi, te Krista i Crkvu iz povijesti svoje zemlje koja je bila među prvima u prihvaćanju svjetla Evanđelja. Pozvao je vjernike da njihova vjera bude radosna i žareća te da se ne boje odgovoriti na Kristov poziv. Tad je Albaniju prozvao „zemljom mučenika“, sveta je to zemlja jer je natopljena nevinom krvlju, znojem i suzama.
Albanski narod još uvijek živi u jednostavnim uvjetima, ali s velikim srcem kakva je albanska tradicija. Komunizam im je sve oduzeo, ali im nisu mogli iščupati vjeru zbog koje su trpjeli. Narod je hrabro stajao pred sudištima ovoga svijeta koje je rađalo heroje, junake i svjedoke vjere, danas blaženike. „Blago vama kad vas zbog mene progone i sve zlo slažu protiv vas … velika je plaća vaša na nebesima“. (Mt 5,1-12)

 

Nagradu i plaću od Boga, albanski je narod primio proglašenjem blaženih plejadu od trideset osam albanskih mučenika, među kojima su i dvojica Hrvati, a ubijeni su iz mržnje prema vjeri u periodu od 1945. do 1974. godine, za vrijeme komunističkog režima Envera Xodže. Misno slavlje 5. studenog 2016. i obred beatifikacije u skadarskoj katedrali predvodio je Papin predstavnik i pročelnik Zbora za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato. Albanska Crkva se ponosi svojim sinovima mučenicima i njima se utječe u zagovor.

 

Sav rad sestara u Albaniji kroz 25 godina molitveno, brižno i s velikom ljubavlju pratile su i prate sestre iz cijele Provincije. Kruna njihovog nesebičnog rada kroz 25 godina bit će proslava na Malu Gospu u Skadru na koju su pozvane sve Kćeri Božje ljubavi iz Provincije i šire.

 

Galerija slika:

 

 

 

 

 __________________________________________