U potrazi za duhovnošću
Zoran VUKMAN
Što u današnjem svijetu za zapadnoga čovjeka znači duhovnost? Što je za njega autentično duhovno iskustvo? U civilizaciji šoping kulture i masovne zabave, može li duhovnost biti vjerodostojna samo kao jedan aspekt unutar konzumentskog mentaliteta? Čovjek ima potrebu za duhovnim, ona je dio njegova bića, unutarnjeg ustrojstva. Bez sposobnosti da se osami, da uroni u dubinu vlastita bitka, da komunicira s transcendentnim, nema ni istinskog duhovnog iskustva.
Izvor slobode
Kako u bučnom i nametljivom okruženju, u ubrzanom ritmu življenja naći svoju pustinju duha i koračati njome, kako pronaći istinskog sebe? Duhovnost nije ni instant paket koji se može kupiti, niti
azil u koji bi čovjek trebao bježati i sklanjati se. Autentična je i snažna ako je dio čovjekova identiteta, ako je dio njegove drame i rasta, ako je dio njegove misli, izražaja, strasti, potrage
za svojim pravim, iskonskim podrijetlom, za svojim izvorom, za onim tko nam je darovao život i udahnuo temeljni smisao. Dao nam je slobodu da nadopunjujemo Njegov plan, da surađujemo na Njegovu
djelu. Duhovnost ima smisla jedino kao izvor ljudske slobode, punine bića, nadahnuće ljudskoga stvaralaštva, kao postizanje istovjetnosti s onim što uistinu jesmo. Suvremeni je čovjek zaboravio
temeljno staro pitanje metafizike: što je iskonski temelj svega postojećeg? Ako se čovjek ne pita, ako ne dvoji, ako ne traga, ako nije više svjestan svog uzvišenog poslanja na Zemlji, njegov
duhovni identitet postaje vrlo slabašan, blijedi, drhti poput sjenke na zidu pećine, ne izlazi iz svijeta odraza. U takvom ambijentu moguće su razne opsjene i varke. Da bi pronašao put, mora se
znati nositi s vlastitom samoćom. Mora iznova otkriti radost stvaranja, snagu vlastita izričaja. Mogu li umjetnost i kultura u svijetu instant ponude i potražnje, u groznici komercijalnosti,
ponuditi nešto više i dublje? Ako nismo kadri biti strpljivi, usredotočeni, ako nemamo vremena za duhovno, onda nećemo ni dosegnuti pravo iskustvo, nećemo ni dotaknuti istinu jer se ona ne daje u
profanim formama, ona se od profanosti skriva.
Nadrasti sebe
Vjera i umjetnost mogu pronaći svoju staru, prirodnu povezanost. Vjera je suština svake duhovnosti, svake potrage za višim smislom. Zapadni čovjek bi morao ponovno otkriti kršćansku metafiziku i
estetiku. Zatočen je u različitim formama vlastitih svjetonazora ispražnjenih od duhovne intuicije. Izgubio je duhovnu moć. A onda nesvjesno gubi i slobodu, jer sloboda je istinska na duhovnom
području, sloboda je iznad svake ideologije. Kad prođemo kroz sve forme i okove ljudskih, društvenih nadgradnji, kad apsolviramo svijet normi, propisa i ograničenja, kad iziđemo iz šikare
predrasuda, šibani po licu oštrim šibljem nerazumijevanja i otpora, poruga i osporavanja, kad nadrastemo sami sebe, tek onda dolazimo do prostora prave slobode u kojemu je stvaranje moguće kao
čisti, intuitivni čin, kao izraz božanskoga u čovjeku! Ovdje dolazimo do same naznake odgovora na pitanje o autentičnom duhovnom iskustvu. Ono nije moguće bez patnje na putu čišćenja, bez
odvažnosti otkrivanja i bez slobode stvaranja. Svaki čovjek nosi u sebi zrno unikatnosti, ali ga svatko ne otkrije i ne pusti da ono proklija. Boga se otkriva kroz pronalaženje istinskoga sebe,
kroz življenje vlastitoga poslanja. Budi ono što jesi – ima li jednostavnije ali i složenije maksime? Ima li težeg zadatka za suvremenog čovjeka?