Papini nagovori

NIJE MRTAV, SAMO OSUĐEN:

Papa otkrio temelj pobjede nad đavlom!

Ne smijemo se približavati đavlu niti razgovarati s njim, jer on je “opasan gubitnik” koji zavodi i poput bijesnog psa na lancu ugriza ako ga se miluje – upozorio je papa Franjo jutros na misi u Domu svete Marte i dodao – đavao nije mrtav, nego je već osuđen. Možemo reći da umire, ali kako god, đavao je “gubitnik” – rekao je Papa i objasnio – Nije lako uvjeriti se u to, jer on je zavodnik, zna što nam treba reći i nama se sviđa da budemo zavedeni. On ima tu sposobnost zavođenja – rekao je Sveti Otac i nastavio – Zbog toga je teško razumjeti da je gubitnik jer se predstavlja s velikom moći, obećava mnoge stvari, donosi prekrasno zamotane darove, ali ne zna se što je unutra. Zavodi nas paketom koji izvana izgleda prekrasan, ali ne pokazuje nam što je unutra. Zna našoj taštini i znatiželji prikazati svoje ponude. Lovci kažu da nije dobro približiti se krokodilu koji ugiba, jer još uvijek može ubiti udarcem repa. Tako se i đavao, koji je vrlo opasan, predstavlja sa svom svojom moći; sve su njegove ponude laži, ali mi mu vjerujemo – kazao je papa Franjo i potvrdio – Đavao je veliki lažljivac, otac laži. Zna dobro govoriti, može čak i pjevati da bi zaveo; on je gubitnik, ali ponaša se kao pobjednik. Njegovo svjetlo blista poput vatrometa, ali ne traje, nego blijedi, dok je Gospodinovo svjetlo blago, ali trajno. Đavao nas zavodi, zna dotaknuti našu taštinu i znatiželju, te mi kupujemo sve što nudi, to jest, padamo u napast. Moramo biti oprezni prema đavlu, kako kaže Isus: bdijući, moleći i posteći. Tako se pobjeđuje napast. Temeljna je stvar da mu se ne približavamo, jer je kao bijesan pas na lancu kojega se ne smije milovati, jer grize. Moramo biti oprezni i ne razgovarati s đavlom kao što je učinila Eva – podsjetio je Sveti Otac – Mislila je da je veliki teolog i pala je. Isus ne čini tako, u pustinji odgovara đavlu Božjom riječi. Istjeruje zloduhe, ponekad ih pita za ime, ali ne razgovara s njima. S đavlom se ne razgovara, jer je pametniji od nas i pobijedit će nas – upozorio je papa Franjo. Đavao je osuđenik i gubitnik, okovan u lance umire, ali sposoban je uništiti. Moramo moliti, činiti pokoru, ne približavati se i ne razgovarati s njim. Konačno, trebamo ići majci poput djece. Kada se djeca boje, odlaze majci; kada sanjaju, idu majci. Trebamo ići Gospi, ona nas čuva. Crkveni oci, osobito ruski mistici, kažu: u vrijeme duhovnih poteškoća, potrebno je skloniti se ispod plašta velike Majke Božje. Idite Majci! – potaknuo je Papa i zaključio Neka nam ona pomogne u toj borbi da pobijedimo poraženog „psa na lancu“.

Objavljeno:10.5.2018.

____________________________________________________

PAPIN GOVOR ČLANOVIMA OBNOVE U DUHU SVETOM

Jedini nezamjenjivi u Crkvi su Duh Sveti i Isus – Gospodin

Ako nas neprijatelj ujedinjuje u smrti, tko smo mi da se za života razjedinjujemo – kazao je Papa u svom jučerašnjem obraćanju predstavnicima i članovima Obnove u Duhu Svetomu, govoreći spontano o ekumenizmu krvi, koja povezuje sve kršćanske denominacije.

Foto: L’Osservatore Romano

Papa je zatim napravio kraći povijesni uvod nastanka Obnove u Duhu.

Spomenuvši se kardinala Suenensa, velikoga pobornika i zaštitnika Obnove, ponovio je i njegovu želju: da se karizmatska obnova kao takva izgubi kako bi se preobličila u Duhovsku milost za cijelu Crkvu i kako bi ostala vjerna svom izvoru; rijeka se treba izgubiti u oceanu – kazao je – podsjetio je papa Franjo. Veoma cijenim vaš odziv na moj poziv koji sam vam odavde uputio u siječnju. Hvala vam na ovom srdačnom i toplom odgovoru.

Sveti Otac je zatim kazao kako se rijeka – ako se u svom toku zaustavi – kvari. Isto je tako i s Obnovom: ako ova struja milosti ne završi u Božjemu oceanu, u Božjoj ljubavi, onda djeluje radi sebe same, a to onda ne bi bilo od Isusa Krista, nego od zloga, od oca laži. Obnova od Boga dolazi i k njemu teži.

Papa Franjo je nastavio podsjetivši kako je papa Pavao VI. Obnovu u Duhu blagoslovio, ali je i upozorio na neke stvari koje bi trebalo izbjeći. Na prvome mjestu je napast da se karizmatska obnova uvrsti u kategoriju «pokreta». Karizmatska obnova nije pokret u općemu sociološkom smislu. Nema utemeljitelja, nije jednolična, a uključuje raznolikost. To je struja milosti, ponovni dah Duha svim članovima Crkve: laicima, redovničkom staležu, svećenicima i biskupima. Izazov je to za sve nas – kazao je papa Franjo.

Nismo mi dio Obnove, nego Obnova postaje dio nas, u prihvaćanju milosti koju nam pruža. Papa Franjo je zatim podsjetio kako je kardinal Suenens obnovu smatrao djelom Duha, koje je bez ljudskih utemeljitelja, prostrujilo milošću davne 1967. godine. Obnovljene osobe, nakon što su primile milost krštenja u Duhu, kao plodove te milosti pokrenuli su brojne udruge, saveze, škole formacije, škole evangelizacije, redovničke kongregacije, ekumenske zajednice te zajednice za pomoć siromasima i potrebitima – rekao je.

Na stadionu sam prošle godine govorio o jedinstvu u različitosti. U Evangelii gaudium  pisao sam o sferi i poliedrima. Nije dovoljno govoriti o jedinstvu, budući da nije riječ o bilo kakvom jedinstvu. To nije uniformiranost. Moglo bi se o jedinstvu misliti kao o sferi na kojoj je svaka točka jednako udaljena od središta i gdje nema razlike od jedne do druge. Model je poliedar u kojem se ogleda stjecište svih dijelova koji u njemu čuvaju svoju originalnost, a predstavljaju karizme, u jedinstvu ali i u vlastitoj različitosti. Jedinstvo u različitosti.

Razlike su važne jer govorimo o djelu Duha Svetoga, ne o našemu. Jedinstvo u različitosti izražaja zbilje, kolike je Duh Sveti već htio pobuditi. Potrebno je također sjetiti se da je cjelina ovog jedinstva veća od jednoga njezina dijela, i za dio se ne može reći da je cjelina. Ne može se na primjer reći: Mi smo poznata struja Karizmatske obnove, a vi niste.

Takvo što ne dolazi od Duha; Duh Sveti puše kamo, kada i kako hoće. Jedinstvo u različitosti i Istini koja je sam Isus. Koja je zajednička oznaka onih koji su ponovno rođeni iz ove struje milosti? Obratiti se u nove osobe – to je krštenje u Duhu. Ima još nešto što je potrebno pojasniti u ovoj struji milosti – oni koji predvode.

Postoji velika napast za voditelje – ponavljam: draži mi je izraz: služitelji, koji služe – a ta napast dolazi od zloduha; napast da se smatramo nezamjenjivima, u onome što obavljamo. Zloduh neke od njih dovodi do htijenja da postanu oni koji komandiraju, oni koji su u centru… I tako, korak po korak, skliznu u autoritarizam, personalizam i zajednicama obnovljenim u Duhu, ne dopuštaju da dišu. Ovu napast trajnom čini položaj onih koji se smatraju nezamjenjivima, položaj koji uvijek ima oblik moći i izdizanja nad druge.

Ovo neka nam je jasno: jedini nezamjenjivi u Crkvi su Duh Sveti; i Isus – Gospodin. U službama voditelja, vrijeme službe treba ograničiti. Važna služba voditelja, voditelja laika, jest da čini te rastu, sazrijevaju duhovno i pastoralno, oni koji će ih naslijediti nakon što završi njihova služba. U životu Crkve nema voditelja. To se događa u nekim zemljama gdje postoji diktatura.

Ova napast čini da prijeđeš od služitelja do gospodara; da se zagospodariš nad zajednicom ili skupinom, što čini također da postaneš tašt. Tolike napasti čine da zajednica trpi i da se ograniči dobro (koje bi se moglo učiniti) te se promeću u organizacije poput onih nevladinih, a vlast ih dovodi do taštine! Oprostite mi, ali reći ću to: ne postaju li mnogi poput pauna? – zapitao se Papa.

Druga su stvar utemeljitelji koji su od Duha Svetoga primili karizmu utemeljenja. Za taj dar imaju obvezu čuvati ga, učiniti da njihova zajednica sazrijeva. Utemeljitelji su doživotni. To su oni koji nadahnjuju, ali i dopuštaju da se stvar i dalje razvija. Papa je zatim spomenuo dobrog utemeljitelja koji je u izvjesnom trenutku spontano postao pomagač i pustio da voditeljima postanu drugi.

Papa Franjo je zahvalio te sve potaknuo da idu naprijed, da se zauzimaju za sve; i da sa svima u Crkvi – podijele krštenje u Duhu koje su primili. Pomoći narodu Božjemu u osobnom susretu s Isusom Kristom, koji nas mijenja u nove osobe, u male skupine, ponizne ali učinkovite, jer Duh je onaj koji djeluje. Gledajte na odnose koji se svjedoče, u obitelji, na poslu u društvenom životu, u župi, u molitvenim skupinama, sa svima.

Papa je sudionike skupa potaknuo na inicijativu i uspostavu veza povjerenja i suradnje s biskupima; tamo gdje se nalaze. Jaki znak Duha u karizmatskoj obnovi je i težnja jedinstvu tijela Kristova. Duhovni ekumenizam, ekumenizam molitve. »Oče, zar smijem moliti s evangelikom, s pravoslavcem luteranom?» – Moraš, moraš!. Primili ste isto krštenje, svi smo primili isto krštenje, svi koračamo Isusovim putem i njega želimo; svi smo mi  kroz povijest, doprinijeli ovim podjelama i mnogi su motivi za to, ali nisu svi oni dobri. Imamo učiniti sve moguće kako bismo išli zajedno: duhovni ekumenizam, ekumenizam molitve, ekumenizam rada, ali u ljubavi i zajednički, ekumenizam čitanja biblije; zajedno krenuti prema jedinstvu. „Ali, za takvo bi što trebali potpisati nekakav dokument?! – Ma dopusti da te Duh Sveti ponese naprijed; moli, radi, ljubi i Duh će Sveti učiniti ostalo! – potaknuo je Papa Franjo.

Radio Vatikan|Bitno.net

Papa Franjo : Misa nije predstava nego stvarno odvijanje Gospodinove muke i otkupiteljske smrti 11.2.2014.

Valja od Marije učiti kako se sluša i čuva Božja riječ 9.6.2013.

Papa Franjo-Prepustimo se Bogu da nas ljubi 8.6.2013.

Crkva je obitelj u kojoj se ljubav daje i prima - 29.5.2013.

Bog je ljubav 26.5.2013

Duh Sveti je duša misije 19.5.2013.

Papa Franjo: Molite za nas svećenike i biskupe  16.5.2013.

*****************************************************

Novi Papa FRANJO I. je veliki dar Crkvi, svijetu, svima. Isusovac, podrijetlom Talijan, kardinal iz Argentine. On je jednostavan i susretljiv, skroman i ponizan, miran i blag. Izuzetno velika i blažena duša, miljenik i ljubitelj Gospin. Krase ga sve krjeposti: ljubav prema siromasima, blagost i dobrota, skromnost i poniznost, istinska pobožnost i pravednost, potpuna predanost Bogu i posvemašnja vjernost u svemu. Srce mu je čisto poput bistrog izvora. Izgleda nam kao pravi uzor kršćanskoga života – dubokoga pouzdanja i povjerenja u Boga. Lako komunicira s ljudima. Izgara od brige i skrbi za osobe u potrebi, siromašne. Reče njegov dugogodišnji ispovjednik fra Berislav da je više siročadi spasio nego sama država. Tko god ga je upoznao i s njim koju riječ progovorio, odmah ga je i zavolio. Novi Papa je uzeo ime Franjo jer ga oduševljava lik sv. Franje – velikoga reformatora Crkve. Papa dobro zna da nitko nije tako strasno volio i vjerno slijedio Krista kao Franjo, preko koga su se Bog i Krist proslavili jer su u Franji i preko Franje izvodili svoja divna djela. A sv. Franjo i danas je suvremen, i bit će u svakom vremenu… Očekujemo od Pape da bude osjetljiv za znakove vremena, ljubav prema svima, a posebice prema potrebnima i siromašnima i da neustrašivo i hrabro vodi Kristovu Crkvu u ovo vrijeme kada se ljudi teško snalaze, u ovo vrijeme krizno i recesijsko. Zahvaljujemo Bogu na ovome velikom daru i zazivamo Božji balagoslov po moćnom zagovoru Kraljice Mira. Pratimo ga svojim molitvama!

Tko je novi Papa Franjo I

Novi, 266. papa, isusovac je, Argentinac, Jorge Mario Bergoglio, sedamdesetšestogodišnji dosadašnji nadbiskup Buenos Airesa. Novi papa izabrao je ime Franjo. To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike.

Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant, te novi papa ima i argentinsko i talijansko državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.
Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psihologiju na kolegiju “Immacolata” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju “Salvatore” u Buenos Airesu.
Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. – 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.
Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. – 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.
Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.
U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.
Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.
Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”.
Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.

Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za redovnike) 1982., “Reflexiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i “Reflexiones de esperanza” (Razmišljanja o nadi) 1992.
Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Argentinskog katoličkog sveučilišta.
Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator.
Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.
Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života

ovjek 

čovjek vrijedi zbog onog što

jest, a ne zbog onoga što

čini.

**************************************************************ovjek vrijedi zbog onog što jest a ne zbog onoga što čini.di zbog onog  čini.

Papa Benedikt XVI. u podnevnom nagovoru: Ozbiljno zalaganje u obraćenju Kristu put je koji Crkvu vodi do punog vidljivog jedinstva

U Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, koja završava u utorak, 25. siječnja, papa Benedikt XVI. je u podnevnom nagovoru u nedjelju, 23. siječnja, istaknuo ozbiljno zalaganje u obraćenju koje Crkvu vodi do punoga jedinstva. Sveti je Otac osim toga podsjetio na stožere na kojima kršćani imaju utemeljiti svoj život: slušanje Božje Riječi, bratsko zajedništvo, Euharistija i molitva. Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Papa je poželio da se obraćenje, nasljedovanje Krista, i svjedočenje Njegova kraljevstva stalno ostvaruju u našem životu.
Ozbiljno zalaganje u obraćenju Kristu put je koji, u vremenu koje Bog određuje, Crkvu vodi do punog vidljivog jedinstva – istaknuo je Sveti Otac. Znak su toga ekumenskog hoda susreti koji se ovih dana u sve većem broju održavaju u cijelomu svijetu. Sutra će, osim toga, u Rimu započeti zasjedanje Povjerenstva za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Starih Istočnih Crkvi. I vrlo je znakovito – dodao je Papa – da su temu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja glasi „Sjedinjeni u apostolskom nauku, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi“, predložile crkve i crkvene zajednice u Jeruzalemu, okupljene u ekumenskom duhu.
Znamo s kakvim se kušnjama moraju suočavati braća i sestre u Svetoj zemlji i na Srednjem Istoku. Njihova je služba stoga još dragocjenija, potkrijepljena svjedočanstvom koje je u nekim slučajevima išlo do žrtvovanja vlastita života. Zbog toga, dok radosno primamo prijedloge za razmišljanje koje nam nude zajednice iz Jeruzalema, uz njih smo, a to za sve postaje još jedan čimbenik zajedništva – istaknuo je Sveti Otac. Kako bi u svijetu bili znak i oruđe intimnoga sjedinjenja s Bogom i jedinstva među ljudima, kršćani – prema Papinim riječima - imaju svoj život temeljiti na četiri stožera: slušanju Božje Riječi prenošene u živoj crkvenoj predaji, bratskom zajedništvu, Euharistiji i molitvi. Samo na taj način, ostajući čvrsto sjedinjena s Kristom, Crkva može djelotvorno ispuniti svoje poslanje, unatoč ograničenjima i nedostatcima svojih članova, i unatoč podjelama.
S podjelama se – primijetio je nadalje Papa – već apostol Pavao morao suočiti u zajednici u Korintu, kako nas podsjeća drugo biblijsko čitanje današnje nedjelje. Apostol je, naime, saznao da je u kršćanskoj zajednici u Korintu došlo do razdorâ i podjelâ; stoga je vrlo odlučno upitao: „Zar je Krist razdijeljen?“. Na taj način pokazuje da je svaka podjela u Crkvi uvreda Kristu; te istodobno, da se samo u Njemu, jedinom poglavaru i Gospodinu možemo sjediniti, po neiscrpnoj snazi njegove milosti. Slijedeći naučavanje svetoga Pavla, pozvani smo napustiti sramotu svojih podjela, te svima donijeti poruku uskrsloga Krista. Molimo Boga – rekao je Sveti Otac obraćajući se na kraju nagovora francuskim hodočasnicima – da požuri čas u kojemu će Crkva biti potpuno ujedinjena.

**************************************************************

Četiri neprolazna stožera života kršćanske zajednice

Draga braćo i sestre, slavimo Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, u kojoj su svi oni koji vjeruju u Krista pozvani ujediniti se u molitvi da svjedoče duboku međusobnu povezanost i da zazivaju dar punog jedinstva. Može se samo providnosti zahvaliti činjenica da je, na putu izgrađivanja jedinstva, u središte stavljena molitva: to nas, još jednom, podsjeća da jedinstvo ne može biti jednostavni plod ljudskog djelovanja; ono je prije svega Božji dar, koji uključuje rast u zajedništvu sa Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Drugi vatikanski koncil kaže: "Takve zajedničke prošnje zasigurno su vrlo učinkovito sredstvo da se postigne milost jedinstva; one izvorno označuju one sveze kojima su katolici još povezani s odijeljenom braćom: 'Gdje su naime dvojica ili trojica sabrana u moje, ondje sam ja među njima' (Mt 18, 20)" (dekret Unitatis Redintegratio, 8). Hod prema vidljivom jedinstvu svih kršćana počiva u molitvi, jer temeljno jedinstvo ne "izgrađujemo" mi, već ga "gradi" Bog, ono dolazi od njega, od trinitarnog misterija, od jedinstva Oca sa Sinom u dijalogu ljubavi koji je Duh Sveti i naše se ekumensko zauzimanje mora otvoriti Božjem djelovanju, mora se pretvoriti u svakodnevno zazivanje Božje pomoći. Crkva je njegova a ne naša.
Tema izabrana za ovogodišnju Molitvenu osminu vezana je uz iskustvo prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, u obliku u kojem je opisano u Djelima apostolskim; čuli smo tekst: "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2, 42). Moramo uzeti u obzir da već na samu Pedesetnicu Duh Sveti silazi na ljude različitih jezika i kulture: to znači da Crkva od samih početaka prigrljuje ljude različitog podrijetla a ipak, upravo polazeći od tih razlika, Duh stvara jedno jedino tijelo. Pedesetnica kao početak Crkve označava širenje Božjeg saveza na sva stvorenja, sve narode i sva vremena, kako bi svekoliko stvorenje kročilo prema svojem pravom cilju: biti mjesto jedinstva i ljubavi.
U citiranom ulomku iz Djela apostolskih, prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu četiri karakteristike opisuju kao mjesto jedinstva i ljubavi i sveti Luka ne želi samo opisati nešto iz prošlosti. Pruža nam to kao model, kao normu sadašnje Crkve, jer te četiri karakteristike moraju uvijek sačinjavati život Crkve. Prva je karakteristika ta da je ujedinjena i postojana u nauku apostolskom, zatim u bratskom zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. Kao što sam već rekao, te četiri sastavnice predstavljaju i danas stožere života svake kršćanske zajednice i predstavljaju također jedinstveni čvrsti temelj na kojem se treba napredovati u izgrađivanju vidljivog jedinstva Crkve.
Tu je prije svega slušanje nauka apostolskog, odnosno slušanje njihova svjedočanstava o poslanju, životu, smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa. To je ono što Pavao jednostavno naziva "evanđeljem". Prvi su kršćani slušali evanđelje izravno iz usta apostola, bili su ujedinjeni u slušanju i njegovu naviještanju, jer evanđelje je, kao što kaže sveti Pavao, "snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje" (Rim 1, 16). Još i danas zajednica vjernika prepoznaje u pozivanju na nauk apostolski normu vlastite vjere: svaki napor oko izgrađivanja jedinstva među svim kršćanima prolazi zato kroz produbljivanje vjernosti onom pologu vjere (depositum fidei) što su nam ga prenijeli apostoli. Postojanost u vjeri je temelj našeg zajedništva, to je temelj kršćanskog jedinstva.
Druga je sastavnica bratsko zajedništvo. U doba prve kršćanske zajednice, kao i u našim danima, to je najopipljiviji izraz, prije svega za vanjski svijet, jedinstva među Gospodinovim učenicima. Čitamo u Djelima apostolskim da je prvim kršćanima sve bilo zajedničko i da oni koji su imali imanja i dobra prodavali bi ih a stečeno dijelili potrebnima (usp. Dj 2, 44-45). To dijeljenje vlastitih dobara nalazilo je, u povijesti Crkve, uvijek nove modalitete izraza. Jedan od njih, vrlo osebujan, jesu odnosi bratstva i prijateljstva koji se grade među kršćanima raznih konfesija. Povijest ekumenskog pokreta je označena teškoćama i nesigurnostima, ali je također povijest bratstva, ljudske i duhovne suradnje i zajedništva, koja je u značajnoj mjeri promijenila odnose među vjernicima u Gospodinu Isusu: svi smo dužni nastaviti tim putem. Druga je sastavnica, zato, zajedništvo, koje je prije svega zajedništvo s Bogom putem vjere; ali zajedništvo s Bogom stvara zajedništvo među nama i nužno se izražava u onom konkretnom zajedništvu o kojem govore Djela apostolska, to jest dijeljenju. Nitko u kršćanskoj zajednici ne smije biti gladan niti siromašan: to je temeljna obaveza. Zajedništvo s Bogom, ostvareno kao bratsko zajedništvo, izražava se, na konkretan način, u društvenom zauzimanju, u kršćanskoj ljubavi, u pravdi.
Treća sastavnica: u životu prve zajednice u Jeruzalemu bitno je zatim bilo lomljenje kruha, u kojem se sam Gospodin uprisutnjivao s jedinstvenom žrtvom križa u svojem potpunom predanju za život svojih prijatelja: "Ovo je tijelo moje prineseno kao žrtva za vas… ovo je kalež moje krvi… koja se prolijeva za vas". "Crkva živi od euharistije. Ta istina ne izražava samo svakodnevno vjersko iskustvo, već u sebi sadrži u sažetom obliku samu srž misterija Crkve" (Enc. Ecclesia de Eucharistia, 1). Zajedništvu u Kristovoj žrtvi je vrhunac našega jedinstva s Bogom i predstavlja zato također puninu jedinstva Kristovih učenika, puno zajedništvo. Tijekom ovoga tjedna je osobito živo prisutno žaljenje zbog nemogućnosti da dijelimo isti euharistijski stol, znak je to da smo još uvijek daleko od ostvarenja onog jedinstva za koje je Krist molio. To bolno iskustvo, koje našoj molitvi daje također pokornički vidik, mora postati razlogom još velikodušnijeg zauzimanja sviju kako bi, pošto se uklone prepreke punom zajedništvu, svanuo onaj dan u kojem će biti moguće sabirati se oko stola Gospodnjeg, zajedno lomiti euharistijski kruh i piti iz istog kaleža.
Na kraju, molitva – ili kao što kaže sveti Luka "molitve" – je četvrta karakteristika prve Crkve u Jeruzalemu opisane u knjizi Djela apostolskih. Molitva je oduvijek trajni stav Kristovih učenika, ono što prati njihov svakodnevni život u poslušnosti Božjoj volji, kao što nam to potvrđuju također riječi apostola Pavla prvim kršćanskim zajednicama: "Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu" (1 Sol 5, 16-18; usp. Ef 6, 18). Kršćanska molitva, dioništvo u Isusovoj molitvi, je u pravom smislu riječi sinovsko iskustvo, kao što nam to potvrđuju riječi molitve Oče naš, molitvi obitelji – onoga "mi" Božje djece, braće i sestara – koja govori o zajedničkom Ocu. Postaviti se u molitveni stav znači zato također otvoriti se bratstvu. Samo kao "mi" možemo reći Oče naš. Otvorimo se dakle bratstvu, koje proizlazi iz činjenice da smo sinovi jednoga nebeskog Oca, i budimo spremni na opraštanje i na pomirenje.
Draga braćo i sestre, kao Gospodinovi učenici imamo zajedničku odgovornost prema svijetu, moramo naime pružiti zajedničku službu: poput prve kršćanske zajednice iz Jeruzalema, polazeći od onoga što već dijelimo, moramo pružati snažno svjedočanstvo, utemeljeno na duhu i potpomognuto razumom, o jednome Bogu koji se objavio i govori nam u Kristu, da bismo bili pronositelji poruke koja usmjerava i prosvjetljuje hod ljudi našega doba, koji su često lišeni jasnih i ispravnih uporišta. Važno je, dakle, rasti svakoga dana u uzajamnoj ljubavi, zalažući se da prevladamo one prepreke koje još uvijek postoje među kršćanima; osjetiti da postoji pravo nutarnje jedinstvo među svima onima koji slijede Gospodina; surađivati što je više moguće, radeći zajedno na još uvijek otvorenim pitanjima; i prije svega biti svjesni da nam Gospodin mora pomagati na tome putu, mora nam još uvijek mnogo pomagati, jer bez njega, sami, ako ne "ostanemo u njemu" ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15, 5).
Dragi prijatelji, ponovno smo se ujedinili u molitvi – osobito ovoga tjedna – zajedno s onima koji ispovijedaju svoju vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega; ustrajmo u toj molitvi, zazivajući od Boga dar jedinstva, da se ispuni za cio svijet njegov naum spasenja i pomirenja. Hvala!

08/01/2011



Crkva živi od djelotvorne ljubavi

U Božićno vrijeme Papa ne zanemaruje susrete i slavlja sa siromašnima i djecom. Tako je bilo i ove godine pa je 26. prosinca objedovao sa štićenicima Misionarki ljubavi, a 5. je siječnja posjetio djecu na liječenju u rimskoj bolnici Agostino Gemelli. To je mali znak, ali želi mnogo reći. Nije riječ o površnoj formalnosti, nego o nečemu što spada na bit crkvenoga života, dakle i službu Svetoga Oca – piše pater Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice i Radio Vatikana, u uvodniku informativnoga tjednika 'Octava dies' Vatikanskog televizijskog centra.
Bog je ljubav, naslov je prvoga velikoga spisa Benedikta XVI., a Isus se tijekom svoga zemaljskoga života često priginjao nad siromašnima i bolesnima, prihvaćao je i grlio djecu koja su mu dolazila. Božićno vrijeme samo po sebi priziva potrebu solidarnosti; postavši dijete, Bog nam pomaže da u svakom djetetu prepoznamo njegovu sliku, da s ljubavlju i strepnjom prihvatimo život koji se rađa, a koji u svojoj krhkosti zahtijeva njegu i zaštitu. Ta poruka vrijedi za svaki dan u godini. Crkva moli, sluša Riječ i u Euharistiji susreće Boga i od djelotvorne ljubavi živi, a ta ljubav povlašćuje malene i sve koji su u opasnosti da ih se ljudski i društveno zaboravi. Stoga je naravno da i Papa u svom vremenu i svojim hodočašćima ide istim putom – zaključio je pater Lombardi.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 22. prosinca 2010.

Moramo se naviknuti primjećivati Boga

Papinu katehezu na općoj audijenciji prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, ovom posljednjom audijencijom prije božićnih blagdana približavamo se, s drhtajem u srcu i čuđenjem, "mjestu" gdje je za nas i za naše spasenje sve započelo, gdje je sve ispunjeno, gdje su se susrele i dotakla očekivanja svijeta i ljudskog srca. Možemo već sada osjetiti predokus radosti prema onom malom svijetlu koje se nazire, koje se iz betlehemske špilje počinje širiti nad svijetom. Na putu došašća, koje nas je liturgija pozvala živjeti, Gospodin nas je pratio da bismo prihvatili s raspoloživošću i zahvalnošću veliki događaj Spasiteljeva dolaska i promatrali puni čuđenja njegov ulazak u svijet.

Radosno iščekivanje, karakteristično za dane koje prethode svetom Božiću, sigurno je temeljni stav vjernika koji želi plodonosno živjeti novi susret s onim koji dolazi prebivati među nama: s Kristom Isusom, utjelovljenim Sinom Božjim. Iznova nađimo tu raspoloživost srca, i neka ona postane i naša, u onima koji su prvi prihvatili Mesijin dolazak: u Zahariji i Elizabeti, u pastirima, običnom puku, a napose u Mariji i Josipu, koji su osobno iskusili strepnju, ali prije svega radost zbog otajstva toga rođenja. Čitav Stari Zavjet predstavlja jedno jedino veliko obećanje, koje se imalo ispuniti dolaskom moćnog spasitelja. O tomu posebno svjedoči prorok Izaija, koji nam govori o silnoj žudnji čovjeka i svega stvorenja za otkupljenjem koje će dati nove snage i novi putokaz čitavom svijetu. Tako, pored očekivanja starozavjetnih osoba, nalazi prostor i značenje, tijekom povijesti, također naše očekivanje, koje u ovim danima živimo i koje nas drži budnima tijekom čitavog našega života. Kroz čitav se ljudski život, naime, živo provlači taj duboki osjećaj, želja da nam ono najistinskije, najljepše i najveće što smo nazreli i naslutili umom i srcem, dođe ususret i pred našim se očima obistini i ponovno nas pridigne.

"Evo, dolazi svemoćni Gospodin: zvat će se Emanuel, Bog s nama" (ulazna antifona, misa od 21. prosinca). Često, u ovim danima, ponavljamo te riječi. U liturgijskom vremenu, koje ponovno aktualizira to otajstvo, već je na vratima onaj koji nas dolazi spasiti od grijeha i smrti, onaj koji nas, nakon Adamove i Evine neposlušnosti, ponovno prima u svoj zagrljaj i širom nam otvara vrata koja vode u pravi život. To tumači sveti Irenej u svojoj raspravi "Protiv krivovjerja" kada kaže: "Sam Božji Sin siđe 'u obličju grešnoga tijela' (Rim 8, 3) da osudi grijeh i, nakon što ga osudi, potpuno izagna iz ljudskog roda. Pozvao je čovjeka na sličnost sa samim sobom, učinio ga oponašateljem Boga, poslao ga na put koji je pokazao Otac da može vidjeti Boga i dao mu za dar samoga Oca" (III, 20, 2-3).

Dolaze do izražaja ideje koje su bile posebno drage svetom Ireneju, da Bog s Djetetom Isusom poziva na sličnost sa samim sobom. Vidimo kakav je Bog. I tako nas podsjeća da mi moramo biti slični Bogu. Moramo ga i oponašati. Bog se darovao, Bog se darovao u naše ruke. Moramo se povesti za njegovim primjerom. I, na kraju, ideja da možemo vidjeti Boga. To je glavna ideja svetog Ireneja: čovjek ne vidi Boga, ne može ga vidjeti i tako ostaje u mraku u pogledu istinu i samoga sebe. Ali čovjek koji ne može vidjeti Boga, može vidjeti Isusa. I tako vidi Boga, tako počinje vidjeti istinu, to jest počinje živjeti.

Spasitelj, dakle, dolazi zato da umanji moć djelovanja zla i svega onoga što nas još uvijek može držati daleko od Boga, da nas ponovno vrati divnom sjaju i prvome očinstvu. Svojim dolaskom među nas, on nam pokazuje i dodjeljuje nam također zadaću, a ta je da budemo slični njemu i da težimo k svetosti kako bismo uživali gledanje Boga u Kristovom licu. Sveti Irenej nadalje kaže: "Božja se riječ nastanila među ljudima i postala Sinom čovječjim, da se čovjek navikne primjećivati Boga i da se Bog nauči nastanjivati u čovjeku prema Očevoj volji. Zato nam je Bog dao kao 'znak' našega spasenja onoga koji je, rođen od Djevice, Emanuel" (isto). I ovdje susrećemo vrlo lijepu središnju ideju svetog Ireneja: moramo se naviknuti primjećivati Boga. Bog je obično daleko od našega života, naših shvaćanja, našeg djelovanja. Došao je blizu nama i moramo se naviknuti biti s Bogom. Irenej u svojoj smionosti ide tako daleko da se usuđuje reći da se i Bog mora naviknuti biti s nama i u nama. I da bi nas Bog možda morao pratiti na Božić, naviknuti nas na Boga, kao što se Bog mora naviknuti na nas, na naše siromaštvo i krhkost. Gospodinov dolazak, zato, ne može imati drugu svrhu osim one da nas nauči da promatramo i ljubimo događaje, svijet i sve ono što nas okružuje očima samog Boga. Riječ postala djetetom pomaže nam shvatiti kako Bog djeluje, kako bismo bili kadri pustiti da nas njegova dobrota i njegovo beskrajno milosrđe sve više preobražavaju.

U tami kojom je obavijen svijet, pustimo da nas ponovno iznenadi i unese svjetlo u naš život taj Božji čin, koji je potpuno neočekivan: Bog je postao djetetom. Pustimo da nas iznenadi i obasja Zvijezda koja je preplavila svijet radošću. Neka nas Djetešce Isus, kada dođe k nama ne nađe nespremne, zauzete samo oko toga da izvanjsku stvarnost učinimo što ljepšom. Neka nas briga i pažnja koje posvećujemo uljepšavanju naših ulica i domova još više potakne da pripravimo našu dušu da susretne onoga koji će nas doći pohoditi, koji je prava ljepota i pravo svjetlo. Očistimo zato svoju savjest i svoj život od onoga što se protivi tome dolasku: svoje misli, riječi, vladanja i djela, uznastojmo činiti dobro i pridonositi ostvarivanju mira i pravednosti u ovom našem svijetu za svakog čovjeka i kročiti tako ususret Gospodinu.

Za božićno su vrijeme karakteristične jaslice. One na Trgu Sv. Petra, po običaju, gotovo su spremne i, ako ih se promatra na duhovan način, pokazuju se Rimu i čitavom svijetu, predstavljajući ljepotu otajstva Boga koji je postao čovjekom i nastanio se među nama (usp. Iv 1, 14). Jaslice su izraz našega očekivanja, ali također zahvaljivanja onome koji je odlučio podijeliti naš ljudski život, u siromaštvu i jednostavnosti. Raduje me da je i dalje živa i da se, štoviše, ponovno otkriva tradicija podizanja jaslica u domovima, na radnim mjestima, na svim onim mjestima na kojima se ljudi okupljaju. Neka to istinsko svjedočanstvo kršćanske vjere uzmogne i danas pružiti svim ljudima sugestivnu sliku beskrajne Očeve ljubavi prema svima nama. Neka ono i danas uzmogne iznenaditi srca djece i odraslih.

Draga braćo i sestre, neka nam Djevica Marija i sveti Josip pomognu živjeti otajstvo Kristova rođenja s novom zahvalnošću Gospodinu. Usred užurbanosti koja vlada u našim danima, neka nam to vrijeme dadne malo smirenosti i radosti i neka nam pomogne izravno se uvjeriti u dobrotu našega Boga, koji je postao djetetom da nas spasi i udijeli nam novu hrabrost i novo svjetlo našem putu. To je moja želja za svet i sretan Božić; upućujem je svima vama ovdje prisutnima,vašim obiteljima, napose bolesnima i onima koji trpe, kao i vašim zajednicama i svima koji su vam dragi. (kta/ika)

Majčinska duhovnost Katarine Sienske

Draga braćo i sestre, danas vam želim govoriti o ženi koja je imala istaknutu ulogu u povijesti Crkve. Riječ je o Katarini Sienskoj. Četrnaesto stoljeće u kojem je živjela bilo je doba teškim previranja u Crkvi i čitavom društvu u Italiji kao i Europi. Ipak, i u trenucima najveće teškoće, Gospodin ne prestaje blagoslivljati svoj narod, dajući svetice i svece koji bude umove i srca potičući ih na obraćenje i obnovu. Katarina je jedna od njih i još i danas nam govori i potiče nas hrabro kročiti prema svetosti da bismo bili Gospodinovi učenici na sve potpuniji način.
Rođena u Sieni 1347. godine u vrlo brojnoj obitelji, a umrla u rodnome gradu 1380. U dobi od 16 godina, potaknuta viđenjem svetog Dominika, stupila je u Treći dominikanski red, u ženski ogranak zvan koludrice. Nastavivši živjeti u obitelji, potvrdila je zavjet djevičanstva koji je dala privatno još kada je bila mlađa, posvetila se molitvi, pokori, djelima ljubavi, prije svega prema bolesnima.
Kada se raširio glas o njezinoj svetosti, započela je intenzivno raditi na davanju duhovnih savjeta svima koji bi joj se obratili za pomoć: plemićima i političarima, umjetnicima i običnim ljudima, posvećenim osobama, crkvenim velikodostojnicima, uključujući i samog papu Grgura XI. koji je u to doba boravio u Avignoneu i kojeg je Katarina snažno i učinkovito pozvala da se vrati u Rim. Mnogo je putovala kako bi ubrzala reformu u Crkvi i da bi potpomogla uspostavu mira među državama. Zbog toga razloga sluga Božji Ivan Pavao II. proglasio ju je suzaštitnicom Europe: Stari kontinent ne smije nikada zaboraviti kršćanske korijene koji su u ishodištu njegova povijesnog puta i mora nastaviti crpiti iz Evanđelja temeljne vrijednosti koje jamče pravdu i sklad.
Katarina je, kao i mnogi drugi sveci, mnogo pretrpjela. Neki su čak govorili da se ne smije imati povjerenja u nju te ju je čak, 1374., šest godina prije smrti, generalni kapitul Dominikanskog reda pozvao u Firenzu gdje je podvrgnuta ispitivanju. Ispitivanje je proveo učeni i ponizni brat Rajmund iz Capue, budući generalni ministar reda. On će kasnije postati njezin ispovjednik i "duhovni sin" i napisati cjeloviti životopis svetice. Proglašena je svetom 1461.
Katarinin nauk, koja je jedva naučila čitati i koja je naučila pisati tek u odrasloj dobi, sadržan je u Dijalogu Božje providnosti odnosno Knjizi Božjeg nauka, remek-djelu duhovne literature, u njezinim Pismima kao i u zbirci Molitava. Njezin nauk resi takvo bogatstvo da ju je sluga Božji Pavao VI. 1970. proglasio crkvenom naučiteljicom. Taj se naslov pridodao dvama prethodnima: suzaštitnice grada Rima, prema želji blaženog Pija IX., te zaštitnice Italije, prema odluci sluge Božjega Pija XII.
U viđenju koje je ostalo neizbrisivo utisnuto u Katarininom srcu i pameti, Gospa ju je predstavila Isusu koji joj je darovao jedan sjajni prsten, govoreći joj: "Ja, tvoj Stvoritelj i Spasitelj, uzimam te za svoju zaručnicu u vjeri, koju ćeš uvijek čuvati čistom sve dok ne budeš zajedno sa mnom u nebu slavila vječne zaruke" (Rajmund iz Capue, S. Caterina da Siena, Legenda maior, br. 115, Siena 1998.). Taj je prsten bio vidljiv samo njoj. U tome izvanrednom događaju dokučujemo životno središte Katarinine religioznosti i svake autentične duhovnosti: to je kristocentrizam. Krist je za nju poput zaručnika, s kojim je uspostavila odnos prisnosti, zajedništva i vjernosti. On je dobro koje se voli više od svakog drugog dobra.
To duboko jedinstvo s Gospodinom prikazano je u drugom događaju iz života te glasovite mističarke: zamjeni srdaca. Prema Rajmundu iz Capue, koji prenosi ono što mu je Katarina povjerila, Gospodin Isus joj se ukazao držeći u svojim rukama ljudsko srce koje je blistalo, otvorio njezine grudi, stavio to srce u njih i rekao: "Predraga kćeri, kao što sam neki dan uzeo tvoje srce koje si mi pružila, evo ja ti sada dajem svoje i od sada će stajati na mjestu gdje je prije bilo tvoje" (isto). Katarina je doista živjela riječi svetog Pavla: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2, 20).
Poput svetice iz Siene, svaki vjernik osjeća potrebu gajiti u srcu iste one osjećaje koje je Krist nosi u svojem srcu da ljubi Boga i bližnjega poput samoga Krista. A mi svi možemo dopustiti da nam Krist preobrazi srce i naučiti ljubiti poput njega, u prisnom zajedništvu s njim jačanom molitvom, razmatranjem nad Božjom riječju i sakramentima, prije svega čestim i pobožnim primanjem svete pričesti. I Katarina pripada nizu onih euharistijskih svetaca kojima sam odlučio zaključiti svoju apostolsku pobudnicu Sacramentum caritatis (usp. br. 94). Draga braćo i sestre, euharistija je izvanredni dar ljubavi koji nam Bog uvijek iznova daje da nas njime hrani na našem putu vjere, da ojača našu nadu, da rasplamsa našu ljubav, da postanemo sve sličniji njemu.
Oko te snažne i autentične osobe okupila se prava i istinska duhovna obitelj. Riječ je o osobama koje je oduševio duhovni prestiž te mlade žene koja se u svojem životu vinula do neslućenih visina i koje su ponekad bile zadivljene također mističnim pojavama kojima su svjedočili, kao što su to bile česte ekstaze. Mnogi su se stavili u njezinu službu i prije svega smatrali povlasticom da im Katarina može biti duhovni vođa. Zvali su je "mama", jer su kao duhovna djeca primala od nje duhovnu hranu.
I danas Crkva prima veliku blagodat od majčinske duhovnosti koju vrše tolike žene, posvećene i vjernice laikinje, koje hrane u duši misao za Boga, jačaju vjeru ljudi i usmjeravaju kršćanski život prema sve većim visinama. "Oslovljavam vas i nazivam sinovima", piše Katarina obraćajući se jednom od svojih duhovnih sinova, kartuzijancu Giovanniju Sabatiniju, "jer vas ja rađam stalnim molitvama i željom pred Božjim lice, kao što žena rađa svoje dijete" (Epistolario, Lettera n. 141: A don Giovanni de' Sabbatini). Dominikanskom bratu Bartolomeju de Dominiciju običavala se obraćati ovim riječima: "Preljubljeni i predragi brate i sine u slatkom Kristu Isusu".
Druga crta Katarinine duhovnosti vezana je uz dar suzâ. One izražavaju istaknutu i duboku osjetljivost, zbog koje je svetica iz Siene bila uvijek silno suosjećajna i nježna. Brojni su sveci imali dar suzâ, čime su obnavljali osjećaje samoga Isusa, koji nije zadržavao i skrivao suze pred grobom prijatelja Lazara i boli koju su osjećale Marta i Marija, kao ni prilikom pohoda Jeruzalemu, posljednjih dana svoga ovozemaljskog života. U Dijalogu Božje providnosti, Bog Otac se obraća Katarini i objašnjava joj da se u suzama koje prave brazde na našemu licu, kada osjetimo drhtaje suosjećanja i kada se ganemo zato što je u svijetu tako malo dobra i zato što želimo dobro svima, krije Božje nadahnuće: "Postoji lijek, kojim ću ublažiti svoju srdžbu: to su moje sluge, ako se požure zadržati me svojim suzama i lancem svete želje. I ti si me vezala tim svetim vezom, koji sam ti ja sam dao, jer sam želio učiniti milosrđe svijetu… Ti, dakle, i druge moje sluge, morate crpiti svoje suze i svoj znoj iz izvora moje ljubavi; uzmite ih i operite njima lice moje Zaručnice [Crkve], jer ti ja obećavam da će joj tim sredstvom biti vraćena njezina ljepota" (Dialogo della Divina Provvidenza, pog. 15, Siena 1980., str. 59). Prema Katarini, suze svetaca se miješaju s Kristovom krvlju, o kojoj je ona govorila sa silnim ganućem i vrlo djelotvornim simboličkim slikama: "Spominjite se Krista raspetoga, Boga i čovjeka (…). Pokajte se poradi Krista raspetoga, sklonite se u ranama Krista raspetoga, utonite u krv Krista raspetoga" (Epistolario, Lettera n. 16: Ad uno il cui nome si tace).
Tu možemo shvatiti zašto je Katarina, premda je bila svjesna ljudskih nedostataka svećenika, uvijek gajila veliko poštivanje prema njima; oni, po sakramentima i Svetom pismu, dijele snagu spasenja Kristove Krvi. Svetica iz Siene uvijek je pozivala svete poslužitelje, pa i papu, kojeg je nazivala "milim Kristom na zemlji", da vjerno vrše svoje zadaće, nošena uvijek i jedino svojom dubokom i stalnom ljubavlju prema Crkvi. Prije nego će umrijeti rekla je: "Opraštajući se od tijela ja sam, zapravo, utrošila i dala svoj život Crkvi i za svetu Crkvu, što je za mene jedinstvena milost" (Rajmund iz Capue, S. Caterina da Siena, Legenda maior, n. 363).
Od svete Katarine, dakle, mi učimo najuzvišenije znanje: poznavati i ljubiti Isusa Krista i njegovu Crkvu. U Dijalogu Božje providnosti, ona - što je jedinstvena slika - opisuje Krista kao most koji se pruža između neba i zemlje. Taj most čine tri stepenice: Isusove noge, bok i usta. Uzdižući se tim stepenicama, duša prolazi kroz tri etape od kojih se sastoji svaki put posvećenja: odvajanje od grijeha, vršenje kreposti i ljubavi, te, na kraju, slatko sjedinjenje s Bogom s ljubavlju.
Draga braćo i sestre, naučimo od svete Katarine ljubiti Krista i Crkvu hrabro, snažno i iskreno. Ponovimo zato sa svetom Katarinom riječi koje čitamo u Dijalogu Božje providnosti, na završetku poglavlja koje govori i Kristu-mostu: "Zbog ljubavi si nas oprao u krvi, zbog ljubavi si htio razgovarati sa stvorenjima. O koliko si samo bio lud od ljubavi! Nije ti bilo dosta to što si se utjelovio, već si htio i umrijeti!... O ljubavi! Srce mi se guši dok razmišljam o tebi: jer gdjegod mi se misao pruža, ne nalazim ništa drugo do ljubav" (pog. 30, str. 79-80). 

...............................................................

2.11.2010.

Cijela Crkva moli za

vjerne preminule

Danas, 2. studenog, kada se opća Crkva spominje pokojnih, papa je Benedikt XVI., kako je uobičajeno, odao počast svojim prethodnicima, sišavši u Vatikansku kriptu gdje se na grobovima preminulih papâ sabrao u molitvi. I proteklih je godina ovaj liturgijski trenutak Sveti Otac iskoristio za razmišljanje o kršćanskom viđenju smrti i uskrsnuća. Prisjetimo se nekih Papinih misli.
Smrt i vjera u Krista; prva nastoji u ljudskom umu pronaći neku logiku koja će utješiti, a druga prodire u srce uz obećanje Uskrsnuća. Pred tim unutarnjim razdvajanjem, odlazak na grob drage osobe može ponovno pobuditi neutješni osjećaj gubitka, ili otvoriti za nadu života koji postoji nakon života. Sveti je Otac jučer u podnevnom nagovoru privukao pozornost vjernika na to otajstvo. Liturgija 2. studenog i pobožni odlazak na groblje, podsjećaju nas da je kršćansko preminuće dio puta do sjedinjenja s Bogom, a nestat će kada Bog bude sve u svima. Odvajanje od onih koji su nam dragi na ovom svijetu zacijelo je bolno, ali ne smijemo se toga bojati jer, popraćeno molitvom Crkve, ne može prekinuti duboku vezu koja nas povezuje u Kristu – rekao je Sveti Otac.
Ali, koji je smisao te veze s Kristom kada se razmišlja o smrti, ako se tijekom života na Krista ne misli nikada, ili gotovo nikada, i ako Božje obećanje o besmrtnosti duše i tijela za mnoge vrijedi više-manje koliko i neka lijepa bajka? Očekuje li suvremeni čovjek još uvijek taj vječni život, ili smatra da on pripada već zastarjeloj mitologiji? – upitao se Sveti Otac na općoj audijenciji 2. studenog 2005. godine te dodao – U ovo smo naše doba, više nego u prošlosti, toliko obuzeti zemaljskim stvarima, da nam je ponekad teško misliti na Boga kao nositelja povijesti i samoga našeg života. Stoga je i danas potrebno – kako je istaknuo Sveti Otac u podnevnom nagovoru na Dušni dan 2008. godine – evangelizirati stvarnost preminuća i vječnoga života, stvarnosti koje su posebno izložene raznovrsnom praznovjerju i sinkretizmima, kako se kršćanska istina ne bi pomiješala s različitim mitologijama.
Vječnost nije – kako je istaknuo Sveti Otac u jučerašnjem nagovoru – stalno nizanje dana u kalendaru, već nešto poput trenutka koji čovjekovo srce ispunja nepomućenom radošću, u kojemu cjelina obuhvaća nas, a mi obuhvaćamo cjelinu bića, istine, ljubavi. Ta je cjelina postala zemaljska povijest i obećanje neba, kada je prije dvije tisuće godina dignut kamen s groba, a Isus se pojavio s porukom koju nijedan čovjek neće nikada moći obećati, i koju je Papa, u podnevnom nagovoru na Dušni dan 2008. godine, izrazio ovim riječima: Uskrsnuo sam i sada sam uvijek s tobom, kaže nam Gospodin, i moja te ruka drži. Gdjegod da padneš, past ćeš u moje ruke, i bit ću nazočan čak i na vratima smrti. Tamo kamo te nitko ne može otpratiti, i kamo ne možeš ništa ponijeti, tamo ću te čekati kako bih tminu za tebe pretvorio u svjetlost.

Isusova prispodoba o milosrdnom Ocu

Draga braćo i sestre!
U evanđelju današnje nedjelje – 15. poglavlje svetog Luke – Isus pripovijeda tri "prispodobe o milosrđu". Kada On "govori o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom, ženi koja traži drahmu, ocu koji izlazi ususret i baca se u zagrljaj rasipnom sinu, to nisu samo riječi, već to predstavlja tumačenje samoga njegova bića i djelovanja" (Enc. Deus caritas est, 12). Naime, pastir koji ponovno pronalazi izgubljenu ovcu jest sâm Gospodin koji, svojim križem, uzima na sebe grešno čovječanstvo kako bi ga otkupio. Rasipni sin, zatim, u trećoj prispodobi, je mladić koji, pošto je primio od oca nasljedstvo koje mu po pravu pripada, "otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno" (Lk 15, 13). Zapavši u bijedu, bio je prisiljen raditi kao rob, pristavši čak tažiti glad hranom namijenjenom stoci. Tada – kaže Evanđelje – dođe k sebi (usp. Lk 15, 17). "Riječi koje se spremio izreći prilikom povratka omogućuju nam upoznati sav doseg onoga što se zbiva u njegovoj duši… vraća se 'kući', samome sebi i ocu" (Benedikt XVI., Gesù di Nazareth, Milano 2007., str. 242-243). "Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika'" (Lk 15, 18-19). Sveti Augustin piše: "sama Riječ viče da se vratiš, i ondje je mjesto nenarušivog mira gdje se ne napušta ljubav ako sama ne napusti ljubljeno biće" (Ispovijesti, IV, 11.16). "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15, 20) i, pun radosti, naredi da se pripremi slavlje.
Dragi prijatelji, kako ne otvoriti naše srce sigurnosti da nas Bog ljubi, premda smo grešnici? On nam neumorno ide ususret, uvijek prvi prelazi put koji nas dijeli od Njega. Knjiga Izlaska nam pokazuje kako Mojsije, s pouzdanom i smjelom prošnjom, tako reći, premješta Boga sa sudačkog trona na tron milosrđa (usp. 32, 7-11.13-14). Kajanje je mjera vjere i zahvaljujući njemu čovjek se vraća Istini. Sveti Pavao piše: "pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri" (1 Tim 1, 13). Vraćajući se na prispodobu sina koji se vraća "kući", opažamo da kada se pojavljuje stariji sin povrijeđen zbog svečanog dočeka upriličenog bratu, ponovno je otac ta koji mu izlazi u susret i moli ga: "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je" (Lk 15, 31). Jedino vjera može preobraziti sebičnost u radost i ponovno uspostaviti prave odnose s bližnjim i Bogom. "No trebalo se veseliti i radovati – kaže otac – jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!" (Lk 15, 32).

Mučeništvo je veliki čin ljubavi

Draga braćo i sestre, danas se u liturgiji spominjemo svete Klare Asiške, utemeljiteljice klarisâ, svijetlog lika o kojem ću govoriti u jednoj od narednih kateheza. No u ovome tjednu – kao što sam već spomenuo u prošlonedjeljnom Angelusu – spominjemo se također nekih svetaca mučenika, bilo iz prvih stoljeća Crkve, poput svetog Lovre, đakona, svetog Poncijana, pape i svetog Hipolita, svećenika; bilo pak iz nama bližeg razdoblja, poput svete Terezije Benedikte od križa, Edith Stein, zaštitnice Europe, i svetog Maksimilijana Marije Kolbea. Htio bih se dakle kratko zadržati na mučeništvu, obliku potpune ljubavi prema Bogu.
Na čemu se zasniva mučeništvo? Odgovor je jednostavan: na Isusovoj smrti, na njegovoj žrtvi najviše ljubavi, izvršenoj na križu da bismo mi imali život (usp. Iv 10, 10). Krist je trpeći sluga (usp. Iz 52, 13-15), koji je dao samoga sebe kao otkupninu za mnoge (usp. Mt 20, 28). On potiče svoje učenike, svakoga od nas, da svakoga dana uzimamo svoj križ i slijedimo ga na putu potpune ljubavi prema Bogu Ocu i ljudskom rodu: "Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10, 38-39). To je logika pšeničnog zrna koje umire da donese život (usp. Iv 12, 24). Isus je "pšenično zrno koje je došlo od Boga, božansko pšenično zrno, koje pada na zemlju, koje se daje lomiti, raspuknuti u smrti i, upravo posredstvom toga, otvara se i može tako dati plod sveudilj po svijetu" (Benedikt XVI., Posjet luteranskoj crkvi u Rimu [14. ožujka 2010.]). Mučenik slijedi Gospodina sve do kraja, slobodno prihvaćajući da umre za spas svijeta, u najvećem dokazu vjere i ljubavi (usp. LG 42).
Odakle čovjeku snaga da podnese mučeništvo? Iz dubokog i prisnog sjedinjenja s Kristom, jer mučeništvo i poziv na mučeništvo nisu plod ljudskog napora, već su odgovor na Božju inicijativu i poziv, odgovor njegove milosti, koja ljude čini kadrima prinijeti vlastiti život iz ljubavi prema Kristu i Crkvi. Ako čitamo životopise mučenika ostajemo zadivljeni vedrinom i hrabrošću kojom se hvataju u koštac s mukom i smrću: Božja se snaga u punini očituje u slabosti, u siromaštvu onoga koji se uzda u Njega i polaže jedino u Njega svoju nadu (usp. 2 Kor 12, 9). No važno je istaknuti da Božja milost ne zatire niti guši slobodu onoga koji prigrljuje mučeništvo, već, naprotiv, obogaćuje ga i uzvisuje: mučenik je krajnje slobodna osoba, koja u konačnom činu daruje Bogu sav svoj život te se u najvišem činu ljubavi, nade i ljubavi, prepušta u ruke svoga Stvoritelja i Otkupitelja; žrtvuje vlastiti život kako bi bio pridružen potpuno Kristovoj žrtvi na križu. Mučeništvo je veliki čin ljubavi u odgovoru na Božju beskrajnu ljubav.
Draga braćo i sestre, kao što sam rekao protekle srijede, mi vjerojatno nismo pozvani na mučeništvo, ali nitko od nas nije isključen iz Božjeg poziva na svetost, živjeti u velikoj mjeri kršćanski život a to podrazumijeva uzeti na sebe svakodnevni križ. Svi, osobito u naše vrijeme u kojem kao da prevladavaju sebičnost i individualizam, moramo preuzeti na sebe kao prvi i temeljni zadatak rasti iz dana u dan u sve većoj ljubavi prema Bogu i braći kako bismo preobrazili ovaj naš svijet. Po zagovoru svetih i mučenika molimo od Gospodina da zapali naša srca da bismo mogli ljubiti kao što on ljubi svakog od nas.

Turizam i

bioraznolikost

Poruka Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika povodom Svjetskog dana turizma - 27. rujna 2010.

Temom Turizam i bioraznolikost, koju je predložila Svjetska turistička organizacija, Svjetski dan turizma želi pružiti vlastiti doprinos obilježavanju Međunarodne godine biološke raznolikosti, kojom su Ujedinjeni narodi proglasili 2010. godinu.
Ta odluka proizlazi iz duboke zabrinutosti "zbog društvenih, ekonomskih, ambijentalnih i kulturnih posljedica koje proizlaze iz gubitka biološke raznolikosti, uključujući tu i nepoćudne posljedice koje za sobom povlači postizanje ciljeva milenijskog razvoja, te želi istaknuti koliko je nužno poduzeti konkretne mjere da se taj trend preokrene" (1).
Bioraznolikost ili biološka raznolikost se odnosi na veliko bogatstvo bićâ koja žive na Zemlji, kao i na osjetljivu ravnotežu postojeće međuovisnosti i interakcije kako među njima samima tako i s fizičkim okolišem u kojem žive i koji ih uvjetuje. Ta je bioraznolikost izražena u raznim ekosustavima, čiji se primjeri mogu naći u šumama, vodama, savanama, pustinjama, koraljnim grebenima, planinama, morima i polarnim područjima.
Svi su oni izloženi trima velikim opasnostima, koji zahtijevaju hitno rješavanje: klimatske promjene, širenje pustinje i gubljenje bioraznolikosti. Ovo je potonje posljednjih godina poprimilo neslućene razmjere. Najnovije studije pokazuju da je danas u svijetu 22% sisavaca, 31% vodozemaca, 13,6% ptica odnosno 27% koraljnih grebena ugroženo ili im prijeti izumiranje (2).
Tim promjenama uvelike pridonose brojni sektori ljudskog djelovanja, a jedan je od njih svakako i turizam, koji se ubraja među najbrže rastuće sektore. U vezi s tim možemo podsjetiti na podatke Svjetske turističke organizacije (WTO). Dok je 1995. godine u međunarodnom turističkom prometu zabilježeno 534 milijuna dolazaka, a 2000. već 682 milijuna, prema predviđanjima koje donosi izvješće Tourism 2020 Vision 2010. godine taj će broj iznositi 1,6 milijardi, te će 2020. narasti na 1,561 milijardu s godišnjim rastom od 4,1% (3). Tim podacima o međunarodnom turizmu mogu se pridodati podaci o još većem broju turista koji putuju unutar granica vlastite zemlje. Sve to ukazuje na snažni rast toga ekonomskog sektora, koji donosi sa sobom neke važne posljedice po očuvanje i održivo korištenje bioraznolikosti i samim tim opasnost da se ovaj pretvori u ozbiljnu ugrozu okoliša, osobito kada je riječ o neobuzdanom trošenju ograničenih resursa (poput pitke vode i zemlje) i goleme proizvodnje tvarî koje zagađuju okoliš, koje premašuju količinu koju određeno područje može apsorbirati.
Tu situaciju dodatno pogoršava sve veća potražnja turistâ, privučenih nebrojenim prirodnim ljepotama, za prirodnim destinacijama što ima važni utjecaj na posjećene populacije, na njihovu ekonomiju, okoliš i kulturnu baštinu. To može biti štetno ili pak pružiti značajan i pozitivan doprinos očuvanju baštine. Na taj način, turizam u sebi krije neki paradoks. Dok se, naime, s jedne strane javlja i razvija zahvaljujući privlačnosti nekih prirodnih i kulturnih mjestâ, s druge može narušiti njihovu ljepotu ili ih čak uništiti, zbog čega na kraju bivaju isključeni s popisa turističkih destinacija jer su izgubili svoju prvobitnu privlačnost.
Imajući sve to na umu, možemo reći kako turistički sektor ne može sa sebe skinuti odgovornost za obranu bioraznolikosti, već, naprotiv, mora u tome preuzeti aktivnu ulogu. Razvoj toga ekonomskog sektora mora neizbježno uključivati načela održivosti i poštivanja bioraznolikosti. Međunarodna je zajednica pokazala ozbiljnu zabrinutost za ta pitanja i o tim se temama u više navrata očitovala (4). I Crkva želi tome pridružiti svoj glas, u sebi svojstvenoj ulozi, polazeći od uvjerenja da ona sama "za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati. Čineći to, pak, mora štititi ne samo zemlju, vodu i zrak, kao darove stvaranja koji pripadaju svima nego nadasve čovjeka, kako sâm sebe ne bi uništio" (5). Ne ulazeći u pitanje konkretnih tehničkih rješenja, koji ne pripadaju njezinu djelokrugu, Crkva se trudi skrenuti pozornost na postojeći odnos između Stvoritelja, čovjeka i stvorenja (6). Učiteljstvo opetovano potvrđuje odgovornost čovjeka za očuvanje cjelovitog okoliša zdravog za sve, polazeći od uvjerenja da "zaštita okoliša izazov je za cijelo čovječanstvo: riječ je o, zajedničkoj i općoj, obvezi da se poštuje zajedničko dobro" (7).
Kao što tvrdi Sveti Otac Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate "vjernik u prirodi prepoznaje čudesan rezultat stvoriteljskog Božjeg zahvata kojim se čovjek može odgovorno služiti kako bi zadovoljio svoje legitimne, materijalne i nematerijalne potrebe, no poštujući nutarnju ravnotežu stvorenoga" (8) a čije korištenje povlači za sobom "odgovornost prema siromasima, budućim naraštajima i svekolikom čovječanstvu" (9). Zato se u turizmu mora poštivati okoliš i nastojati postići savršeni sklad sa stvorenim svijetom, tako da se, jamčeći održivost dobara o kojima ovaj ovisi, ne izazovu nepovratne ekološke promjene.
Doticaj s prirodom je važan. Zato u turizmu treba ulagati truda oko poštivanja i vrednovanja ljepote stvorenog svijeta, u uvjerenju "da brojni ljudi pronalaze spokoj i mir, da osjećaju kako su se obnovili i osnažili kada su u tijesnom dodiru s ljepotom i skladom prirode. Zato i postoji neka vrsta uzajamnosti: u brizi za stvoreno utvrđujemo da se Bog, preko stvorenoga, brine o nama." (10)
Ima nešto zbog čega taj napor predstavlja najveći imperativ do sada. U svome traženju Boga, naime, čovjek otkriva neke putove kojima se približava otajstvu, koji imaju kao polazišnu točku stvoreni svijet (11). Narav i biološka raznolikost nam govori o Bogu Stvoritelju. On se uprisutnjuje u svome stvorenju, "prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu" (Mudr 13, 5), "jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote" (Mudr 13, 3). Zato čovjek u svijetu, u svoj njegovoj različitosti, "vidi Božji trag, mjesto u kojemu se otkriva njegova, brižna i otkupiteljska, stvarateljska moć" (12). Turizam, stoga, približavajući nas stvorenom svijetu u svoj njegovoj raznolikosti i bogatstvu, može biti prilika za promicanje ili rast religijskog iskustva.
Imajući to pred očima, prijeko je potrebno, štoviše nužno tražiti ravnoteže između turizma i biološke raznolikosti, u kojoj su to dvoje jedno drugom oslonac, tako da ekonomski razvoj i zaštita okoliša ne budu suprotstavljeni i nespojivi elementi, već se teži pomiriti zahtjeve i jednog i drugog (13).
Napori koji se ulažu u zaštitu i promicanje biološke raznolikosti u njezinu odnosu s turizmom razvijaju se, u prvom redu, kroz strategije sudioništva i dijeljenja, u čega su uključeni razni sektori. Najveći dio vladâ, međunarodnih institucija, profesionalnih udruženja iz turističkog sektora i nevladinih organizacija moraju, pogleda uprta u budućnost, braniti nužnost održivog turizma kao jedini mogući oblik kako bi njegov razvoj, istodobno, bio ekonomski isplativ, štitio prirodna i kulturna dobra i predstavljao stvarnu pomoć u borbi protiv siromaštva.
Državne vlasti, zatim, moraju ponuditi jasno zakonodavstvo, koje štiti i jača biološku raznolikost, jačajući dobrobiti i umanjujući troškove turizma, budno pazeći da se postojeća pravila poštuju (14). To zasigurno mora biti popraćeno većim ulaganjem u planiranje i odgoj. U ranjivijim mjestima gdje su uništavanja uzela većeg maha vlasti moraju ulagati i veće napore. Vjerojatno će se u nekima od njih turizam morati ograničiti ili čak izbjegavati.
Stoga se od turističkih poduzeća zahtijeva da "osmisle, razviju i provode svoje djelovanje svodeći na najmanju moguću mjeru negativne učinke na zaštitu održivih ekosustava i općenito okoliša dajući aktivni doprinos njihovoj zaštiti te izravno pružajući dobrobit i uključujući u taj rad mjesne i domorodačke zajednice" (15). Zato će trebati provesti prethodne studije o održivosti svakog turističkog proizvoda, ističući stvarne doprinose kao i moguće opasnosti, polazeći od uvjerenja da se u tome sektoru ne smije težiti najvećoj mogućoj dobiti pod svaku cijenu (16).
Na kraju, sami turisti moraju biti svjesni toga da njihova prisutnost na određenom mjestu nije uvijek pozitivna. U vezi s tim, moraju biti upoznati sa stvarnim prednostima koje ima očuvanje biološke raznolikosti te poučavani održivom turizmu. Oni bi morali isto tako zahtijevati da turistička poduzeća stvarno pridonose razvoju određenog mjesta. Ni u kojem se slučaju ne smije zbog turista i podilaženja njihovim ukusima i željama nanijeti štetu teritoriju ili povijesno-kulturnoj baštini određene destinacije. U pastoralu turizma se važni napor mora osobito ulagati u odgoj za kontemplaciju, koji će pomoći turistima otkriti Božji trag u velikom bogatstvu bioraznolikosti.
Tako, u turizmu koji se razvija u skladu sa stvorenim svijetom odjeknut će ona hvala koju je spjevao psalmista: "Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ" (Ps 8, 2).
Vatikan, 24. lipnja 2010.

+ Antonio Maria Vegliò
Predsjednik

+ Agostino Marchetto
nadbiskup tajnik

______________________

(1) Organizacija Ujedinjenih naroda, Rezolucija A/RES/61/203 odobrena na općoj skupštini od 20. prosinca 2006.
(2) Usp. J.-C. Vié, C. Hilton-Taylor i S. N. Stuart (ur.), Wildlife in a Changing World. An analysis of the 2008 IUCN Red List of Threatened Species, International Union for Conservation of Nature and Natural Resources, Gland, Švicarska, 2009., str. 18: http://data.iucn.org/dbtw-wpd/edocs/RL-2009-001.pdf.
(3) Usp. http://www.unwto.org/facts/eng/vision.htm.
(4) Tu u prvom redu treba spomenuti dokument Povelja o održivom razvoju, koja je odobrena na Svjetskoj konferenciji o održivom turizmu održanoj na španjolskom otoku Lanzarote od 27. do 28. travnja 1995. Svjetska turistička organizacije (WTO), World Travel & Tourism Council (WTTC) i Savez za Zemlju (Earth Council Alliance) 1996. godine su zajednički sastavili Agendu 21 za turističku industriju i putovanja: prema ambijentalno održivom razvoju, koja pretače u plan djelovanja za turizam Agendu 21 za promicanje održivog razvoja Ujedinjenih naroda (usvojene na sastanku na vrhu o Zemlji održanom u Rio de Janeiru 1992.). Druga značajna referentna točka je Izjava iz Berlina, završni dokument Međunarodne konferencije ministara za okoliš o bioraznolikosti i turizmu, koja je održana u glavnome gradu Njemačke od 6. do 8. ožujka 1997. Ovaj potonji dokument, po svojem sadržaju, utjecaju, širenju i potpisnicima, vjerojatno predstavlja najvažniji doprinos. Nekoliko mjeseci kasnije potpisana je Izjava iz Manile o socijalnom utjecaju na turizam, u kojoj je istaknuta važnost niza principa u vezi turističke održivosti. Kao plod Svjetskog sastanka na vrhu o ekoturizmu, kojeg je WTO organizirao u svibnju 2002., uz potporu Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) objavljena je Izjava iz Quebeca o ekoturizmu. U sklopu Sastanka o biološkoj raznolikosti 2004. godine su objavljene Direktive o bioraznolikosti i razvoju turizma. Svim tim dokumentima međunarodnog karaktera treba dodati brojne vodiče i kompendije dobrih praksi koje je u vezi s tom temom objavio WTO, među kojima ističemo dokument pod naslovom Prema održivijem razvoju: vodič za tvorce politike, objavljen 2005. u suradnji s UNEP-om.
(5) Benedikt XVI., Enciklika Caritas in veritate, 51: AAS 101 (2009.), str. 687. (hr. pr. Caritas in veritate. Ljubav u istini, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, srpanj 2009.).
(6) Usp. Benedikt XVI., Poruka za proslavu XLIII. Svjetskog dana mira 2010., 8. prosinca 2009., br. 4: L'Osservatore Romano, br. 290 (45.333), 16. prosinca 2009., str. 6.
(7) Pontificio Consiglio "Giustizia e Pace", Compendio della Dottrina Sociale della Chiesa, Libreria Editrice Vaticana, Vatikan 2004., br. 466 (hr. pr., Papinsko vijeće "Iustitia et pax", Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.). Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 40: AAS 83 (1991.) str. 843.
(8) Benedikt XVI., Enciklika Caritas in veritate, 48, nav. mj., str. 684.
(9) Isto.
(10) Benedikt XVI., Poruka povodom XLIII. Svjetskog dana mira 2010., br. 13, nav. mj., str. 5.
(11) Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Libreria Editrice Vaticana, Vatikan 1997., br. 31.
(12) Papinsko vijeće "Iustitia et pax", Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 487, nav. mj.
(13) Usp. Isto, br. 470.
(14) Usp. Benedikt XVI., Enciklika Caritas in veritate, 50, nav. mj., str. 686.
(15) Svjetski summit o ekoturizmu, Zaključno izvješće. Izjava iz Quebeca o ekoturizmu, 22. svibnja 2002., Svjetska turistička organizacija i Program Ujedinjenih naroda za okoliš, Madrid, 2002., preporuka 21.
(16) Usp. Svjetska turistička organizacija, Opći etički kodeks za turizam, 1. listopada 1999., čl. 3 §4: http://www.unwto.org/ethics/full_text/en/full_text.php?subop=2.

Nauk svetog Tome o

suglasnosti vjere i razuma

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 16. lipnja 2010.

Draga braćo i sestre, danas želim nastaviti s predstavljanjem svetog Tome Akvinskog, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izravno preporučio Drugi vatikanski koncil u svoja dva dokumenta: dekretu o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius i deklaraciji Gravissimum educationis, koja govori o kršćanskom odgoju. Usto, već 1880. papa Leon XIII., koji je sv. Tomu veoma cijenio i bio promicatelj tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta.
Glavni razlog toga silnog uvažavanja krije se ne samo u sadržaju njegova nauka, već također u teološkoj metodi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i distinkciji između filozofije i teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskog tipa, u kojima se predstavljao cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije. U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su pokušali elaborirati cjeloviti pogled na stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma, kako bi odgovorili na temeljna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obrađivan s pomoću ispravnog platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali "naša filozofija". Riječ "filozofija" nije dakle bio izraz čisto racionalnog sistema i, kao takvog, odijeljena od vjere, već je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgrađen u svjetlu vjere, ali usvojen i promišljan od razuma; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, je bio također zadovoljavajući za njega. Prema svetom Tomi susret s Aristotelovom pred-kršćanskom filozofijom (Aristotel je umro oko 322. pr. Kr.) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija je, očito, bila filozofija elaborirana bez poznavanja Starog i Novog zavjeta, objašnjenje svijeta bez objave, samo uz pomoć razuma. I ta je racionalnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik "naše filozofije" otaca nije više bila održiva. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije, između vjere i razuma. Postojala je neka "filozofija" koja je bila cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, racionalnost koja prethodi vjeri, a potom "teologija", neko razmišljanje s vjerom i u vjeri. Urgentno pitanje koje se nametalo bilo je slijedeće: jesu li svijet razuma, filozofska misao bez Krista, i svijet vjere spojivi? Ili se međusobno isključuju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio čvrsto uvjeren da su spojivi, štoviše da je filozofija elaborirana bez poznavanja Krista malne očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko "otkriće" svetoga Tome, koji je odredio njegov put kao mislioca. Pokazati tu neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost (suodnosnost) bila je povijesna misija velikog učitelja. Imajući to pred očima lako je razumjeti zašto je u 19. stoljeću, kada se zastupala snažna nespojivost između suvremene misli i vjere, papa Leon XIII. pokazao na svetog Tomu kao na vodilju u dijalogu između jedne i druge. U svojem teološkom radu, sveti Toma pretpostavlja i konkretizira tu suodnosnost. Vjera učvršćuje, integrira i prosvjetljuje baštinu istinâ koje stječe ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema ta dva oruđa spoznaje – vjeri i razumu – može se dovesti u vezu s uvjerenjem da oba proizlaze iz istog izvora istine, božanskog Logosa, koji djeluje bilo na polju stvaranja, bilo na polju otkupljenja.
Zajedno sa suglasnošću između vjere i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima. Razum prihvaća istinu na osnovu njezine duboke očitosti, bila ona posredovana ili neposredna; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju autoriteta Božje riječi koja se objavljuje. Na početku svoje monumentalne Teološke sume (Summa Theologiae) Toma piše: "Kod znanostî razlikujemo dva reda; neke polaze od principâ koje se spoznaje prirodnim svjetlom razuma, kao što su matematika, geometrija i slično; druge pak uzimaju za polazište principe koji se spoznaju s pomoću više znanosti: kao što perspektiva polazi od principâ koji su spoznati putem geometrije a glazba od principâ spoznatih pomoću matematike. I na je taj način sveti nauk (to jest teologija) znanost jer polazi od principâ spoznatih uz pomoć jedne više znanosti, to jest znanosti koja resi Boga i svece" (I, q. 1, a. 2).
Ta distinkcija jamči autonomiju kako znanostî o čovjeku – onih pozitivnih i onih humanističkih, poput filozofije –, tako i bogoslovnih znanostî. No ta distinkcija nije isto što i odjeljivanje, već za sobom povlači jednu uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, služi tome da odagna razumu sve napasti nepovjerenja i podozrivosti u vlastite sposobnosti, potiče ga otvoriti se sve širim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posvećuje nadnaravnom području odnosa između Boga i čovjeka, obogaćuje njegov rad. Prema svetom Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nesumnjivo može prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu je kadra crpiti nadahnuće iz otajstva Boga Jednog i Trojedinog.
S druge strane, ne pomaže samo vjera razum. Vrijedi i obratno. Naime, i razum, svojim sredstvima, može učiniti nešto važno za vjeru, pružajući joj trojaku službu koju sveti Toma ovako sažima u uvodu svoga komentara na Boetijev spis De Trinitate: "Pokazati temelje vjere; objasniti pomoću sličnosti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upućuju na račun vjere" (q. 2, a. 2). Čitava je povijest kršćanske teologije, u konačnici, ostvarivanje te zadaće spoznaje, koja pokazuje inteligibilnost vjere, njezinu nutarnju artikulaciju i sklad, njezinu razumljivost i njezinu sposobnost promicati čovjekovo dobro. Ispravnost teoloških razmišljanja i njihovo stvarno spoznajno značenje temelje se na vrijednosti religijskog jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu analoški jezik. Razlika između Boga, Stvoritelja, i bića njegovih stvorenja je beskrajna; ne-sličnost je uvijek veća no sličnost (usp. DS 806). Usprkos tome, u čitavoj razlici između Stvoritelja i stvorenja, postoji neka analogija između stvorenog bića i Stvoriteljeva bića, koji nam omogućuje govoriti o Bogu ljudskim rječnikom.
Sveti Toma je utemeljio nauk o analogiji ne samo na oštroumnim filozofskim obrazlaganjima već također na činjenici da nam je objavom sâm Bog progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram važnim podsjetiti na taj nauk. On nam, naime, pomaže pobiti neke prigovore suvremenog ateizma, koji niječe da je religijski jezik obdaren nekim objektivnim značenjem i, naprotiv, drži kako ovaj ima samo subjektivnu ili jednostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proizlazi iz činjenice da su pobornici pozitivističke misli uvjereni da čovjek ne poznaje biće, već samo iskustveno spoznatljive funkcije stvarnosti. Poput svetog Tome i velike filozofske tradicije mi smo uvjereni da, zapravo, čovjek ne poznaje samo funkcije, koje su predmet prirodnih znanostî, već poznaje nešto o samome biću – primjerice poznaje osobu, "ti" drugoga, a ne samo njezin fizički i biološki aspekt njezina bića.
U svjetlu toga učenja svetoga Tome, teologija tvrdi da, ma koliko ograničen, religijski je jezik obdaren smislom, on je poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. Ta suglasnost ljudskog razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom temeljnom polazištu Akvinčeve misli: božanska milost ne poništava, već pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ova potonja, naime, i nakon grijeha, nije potpuno izobličena, već je ranjena i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom Utjelovljene riječi, potpuno je besplatni dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti želji prirođenoj i duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene: želji za srećom. Božanskom milošću sve sposobnosti čovjekova srca bivaju pročišćene, preobražene i uzdignute.
Važna primjena toga odnosa između naravi i milosti se nazire u moralnoj teologiji Tome Akvinskog, koja je veoma aktualna. U središtu njegova nauka na tome području, on stavlja novi zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evanđeoskim pogledom insistira na činjenicu da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridružuje pismeni i usmeni nauk o doktrinarnim i moralnim istinama, koji je prenijela Crkva. Sveti Toma, ističući temeljnu ulogu koju, u moralnome životu, ima djelovanja Duha Svetoga i milosti, iz koje se rađaju teologalne i moralne kreposti, daje shvatiti da svaki kršćanin može dostići uzvišene vidike Govora na gori ako živi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova svetog duha. No – dodaje Akvinac – "premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za čovjeka" (Summa Theologiae, Ia, q. 29, a. 3). U skladu s tim, sa stanovišta kršćanskog morala, postoji neko mjesto za razum, koji je kadar raspoznati prirodni moralni zakon. Razum ga može prepoznati promatrajući ono što je dobro učiniti i ono što je dobro izbjegavati za postizanje one sreće koja leži na srcu svakog čovjeka i koja nalaže također odgovornost prema drugima i, dakle, traženje općeg dobra. Drugim riječima, čovjekove kreposti, one teologalne i one moralne, su ukorijenjene u ljudsku narav. Božanska milost prati, podupire i potiče etičku zauzetost ali, prema svetom Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izražene u prirodnom zakonu i nadahnjivati se na njima u formulaciji pozitivni zakonâ, onih naime zakona koje donose građanske i političke vlasti u cilju uređivanja suživota ljudi.
Kada se prirodni zakon i odgovornost koji ovaj uključuje niječu, utire se put etičkom relativizmu na individualnom planu i totalitarizmu države na političkom planu što ima pogubne posljedice. Obrana općih ljudskih prava i potvrđivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neki temelj. Nije li upravo prirodni zakon taj temelj, s vlastitim neprijepornim vrijednostima koje pokazuje? Časni Ivan Pavao II. napisao je u svojoj enciklici Evangelium vitae riječi koje ostaju od velike aktualnosti: "Prijeko je potrebno dakle, za budućnost društva i razvoj zdrave demokracije, iznova otkriti da postoje bitne i urođene ljudske i moralne vrijednosti, koje izviru iz same istine o čovjeku te izražavaju i brane dostojanstvo osobe. Te vrijednosti stoga nijedan pojedinac, nikakva većina i niti jedna država ne smiju nikada stvarati, mijenjati ili zatirati, već ih moraju samo prepoznavati, poštivati i promicati" (71).
U zaključku, Toma nam predlaže široko i pouzdano shvaćanje ljudskog razuma: široko jer nije skučeno prostorima takozvane empirijsko-znanstvene misli, već je otvoreno čitavom biću pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskog života; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihvaća nadahnućâ kršćanske vjere, promicatelj civilizacije koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovredivost njezinih prava i obvezatnost njezinih dužnosti. Ne iznenađuje što je nauk o dostojanstvu osobe, koji je od temeljne važnosti za priznavanje nepovredivosti ljudskih prava, sazreo u misaonim ambijentima koji su prigrlili baštinu svetoga Tome Akvinskog, koji je imao veoma uzvišeno shvaćanje ljudskog stvorenja. Nazvao ga je, svojim strogo filozofskim rječnikom, "najsavršenijim od svega što se nalazi u čitavoj prirodi, to jest subzistentnim subjektom u racionalnoj prirodi" (Summa Theologiae, Ia, q. 29, a. 3).
Dubina misli svetoga Tome Akvinskog izvire – to nikada ne smijemo zaboraviti – iz njegove žive vjere i njegove gorljive pobožnosti, koju je izražavao u nadahnutim molitvama, poput ove u kojoj moli od Boga slijedeće: "Udijeli mi, molim te, um koji te traži, mudrost koja te nalazi, život koji ti se sviđa, ustrajnost koja te pouzdano očekuje i pouzdanje da ću te na kraju zagrliti".

Moramo donijeti vodu života svijetu

koji je žedan

Homilija pape Benedikta XVI. na euharistijskom slavlju uz završetak Svećeničke

godine na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, Trg Sv. Petra, 11. lipnja 2010.

Draga subraćo u svećeništvu,

draga braćo i sestre!

Svećenička godina koju smo slavili 150 godina nakon smrti svetog Arškog

župnika, uzora svećeničkog služenja u našemu svijetu, približava se kraju.

Potaknuti upravo njegovim primjerom iznova smo pokušali otkriti ljepotu i veličinu svećeničkog dara. Svećenik, naime, nije samo netko tko obavlja službu kao što to rade drugi u društvu. On, naprotiv, radi nešto što nijedno drugo ljudsko biće nemože po sebi činiti: u ime Isusovo izgovara riječi odrješenja od naših grijeha patako mijenja stanje našega života. Izgovara riječi zahvale nad darovima kruha i vina, te činom njihove pretvorbe u Tijelo i Krv njegovu uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. To su riječi kojima se sâm Bog približava te otvara ovaj svijet Bogu. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, već sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime.

Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos našoj slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo i budemo prisutni u njegovo ime – ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. Ono što smo ove godine iznova htjeli promatrati i razumjeti jest slijedeće: Bog nas smatra sposobnima da to činimo, te da za to poziva ljude u svoju službu i na njih se veže.

Htjeli smo za to izraziti i svoju radost što nam je Bog tako blizu, kao i zahvalnost što se povjerava našoj slabosti, te što nas vodi i podržava u našem svakodnevnom životu i radu. Ovom smo godinom htjeli pokazati iznova današnjim mladima kako ovo zvanje i zajedništvo u Božjoj službi traje, te kako Bog čeka njihov „da". Isto tako htjeli smo zajedno sa cijelom Crkvom dati do znanja kako je svećeničko zvanje dar koji treba od Boga izmoliti. Moliti za radnike u Božjem vinogradu znači istodobno kucati i na Božja vrata, kao i na srca mladih koji se smatraju spremnima

za ono za što ih Bog smatra sposobnima. Bilo je za očekivati, međutim, kako se„neprijatelju" taj novi blistaj svećeništva neće svidjeti. On bi najradije da svećenici nestanu s pozornice svijeta jer bi tako nestalo i Boga. I dogodilo se tako da su se upravo u ovoj godini kada se radujemo sakramentu svećeništva iznosili na vidjelo grijesi svećenika, napose zlostavljanja djece. Tako se njihova briga o malenima, kao primarni Božji zadatak, okrenula u svoju suprotnost. I mi neprestano molimo za oproštenje Boga i osobe koje su u to upletene i istodobno obećavamo učiniti sve da se u procesu primanja novih kandidata među svećenička zvanja, tako i u tijeku njihove formacije odvagne vjerodostojnost zvanja. Želimo još intenzivnije pratiti svećenike na njihovu putu da ih Gospodin zaštiti u svim teškim i opasnim prilikama života.

Da je Svećenička godina bila naše osobno uzdignuće, oborila bi ga ta događanja. No za nas je riječ o nečem sasvim drugom. Ovom se godinom, naime, htjelo zahvaliti najprije Bogu za dar „koji nosimo u glinenim posudama" i po čemu iznova on po svoj našoj slabosti svoju ljubav u svijetu čini konkretnom. Stoga, to što se zbilo smatramo zadatkom čišćenja, zadatkom koji nam predstoji i koji nam, još više, daje spoznati i uzljubiti taj veliki Božji dar. Na taj način dar postaje zauzetost smjelo i ponizno odgovoriti na Božju hrabrost i poniznost. Kristove riječi koje smo pjevali na početku mise: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer

sam krotka i ponizna srca" (Mt 11, 29), kazuju nam u ovome času što to znači biti i postati svećenicima.

Svetkovina Srca Isusova omogućuje nam u liturgiji, tako reći, zaviriti u njegovo Srce koje je netom nakon njegove smrti rimski vojnik otvorio svojim kopljem. Dà, to je Srce otvoreno za nas i pred nama, a time nam je otvoreno srce samoga Boga.Liturgija nam tako po tumači govor Isusova Srca koje govori prije svega o Bogu kao pastiru ljudi i na taj nam način očituje Isusovo svećeništvo, koje ima svoje korijene u dubini njegova srca. Na taj nas način upućuje na neprolazni temelj i ispravni kriterij svake svećeničke službe koja uvijek mora biti usidrena u Srcu Isusovu i živjeti se tako da se uvijek ima njega pred očima. Htio bih danas razmišljati nadasve nad tekstovima po kojima Crkva moliteljica odgovara na Riječ Božju predstavljenu u čitanjima. U tim se pjesmama riječi i odgovori prožimaju. Oni su s jedne strane uzeti iz Božje Riječi ali su, s druge, istodobno i ljudski odgovor na tu Riječ u kojem nam se ista ta Riječ priopćava i

ulazi u naš život. Najvažniji tekst iz liturgije je psalam „Gospodin je pastir moj" (Ps 23). Po tom psalmu Izrael je kroz molitvu prihvatio objavu Boga kao pastira pa je po tomu i svoj život usmjerio. „Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam". U tome prvom retku izražena je radost i zahvalnost zbog činjenice da je Bog prisutan i vodi brigu o nama. Čitanje iz Ezekielove knjige počinje istom temom: „sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!" (Ez 34, 11). Bog se, dakle, osobno brine o meni, o nama, o čovječanstvu. Nisam sâm, ostavljen i izgubljen u svemiru, u društvu koje sve više gubi svoju orijentaciju. On se brine za mene. Nije, dakle, daleki Bog kojemu do mojeg života nije baš previše stalo. Svjetske religije,

koliko možemo vidjeti, uvijek su znale kako, u konačnici, postoji samo jedan Bog. Ali taj je Bog bio dalek. On je naizgled prepuštao ovaj svijet drugim silama i moćima, drugim božanstvima. S ovima je čovjek morao postići neki dogovor. Jedini Bog je, dakle, bio dobar, ali dalek. Nije bio opasan, ali ni od velike koristi tako da nije bilo potrebe baviti se njime. On nije vladao. Čudno je da se ta misao ponovno javila u prosvjetiteljstvu. Predmnijevalo se da je on Bog Stvoritelj. No taj je Bog stvorio svijet a onda se očito iz njega povukao. Svijet je tako imao svoje zakone prema kojima se razvijao i u kojem Bog nije intervenirao, nije mogao intervenirati. Bog je bio samo daleko ishodište. Mnogi možda čak nisu ni željeli da se Bog brine za njih. Niti su htjeli da ih Bog smeta. No, ondje gdje se ljubav Božju doživljava kao smetnju, tamo je i slika ljudskog bića iskrivljena. Lijepo je i utješno znati da postoji netko tko ti želi dobro i vodi brigu o tebi. Ali je još presudnije za čovjekov život da postoji Bog koji ga poznaje, ljubi ga i vodi brigu o njemu. „Ja sam pastir dobri i poznajem [ovce] svoje i mene poznaju moje" (Iv 10, 14). Čuli smo danas riječ Božju prije evanđelja. Bog me poznaje i brine se o meni. Ta bi nas svijest morala doista činiti radosnima. Pustimo da nas ona prožme do dubine našega bića. Tada shvaćamo i što to znači da Bog hoće da i mi kao svećenici, u

kratkom isječku povijesti, dijelimo njegove brige za ljude. Kao svećenici, želimo biti ljudi koji zajedno s njim skrbe za ljude i na konkretan im način daju osjetiti njegovu ljubav i brižnost. A u pogledu okoline koja mu je povjerena, svećenik bi zajedno s Gospodinom trebao ponavljati „poznajem ovce svoje i mene poznaju moje". Poznavati u biblijskom smislu nije nikada samo neko površno poznavanje poput poznavanja telefonskih brojeva nekih osoba. „Poznavati" zapravo znači biti duhovno blizak s nekim, željeti mu dobro. Morali bismo nastojati „upoznati" ljude s Božje strane vodeći računa o tome da su Božja djeca; moramo nastojati zajedno s

njima prijateljevati s Bogom.

Vratimo se malo današnjem psalmu gdje se kaže kako me on „stazama pravim upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni" (Ps 23, 3 sl.). Pastir, dakle, pokazuje pravi put onima koji su mu povjereni. On ide pred njima i vodi ih. Recimo to na drugačiji način: Gospodin nam pokazuje zapravo kako postati pravim čovjekom. On nas ući umijeću očovječenja. Što nam je činiti da se ne sunovratimo i izgubimo smisao života? To je, upravo, pitanje koje mora postaviti svaki čovjek i koje vrijedi za svako razdoblje njegova života. Kolika samo tama u naše doba vlada oko toga pitanja! Uvijek nam se iznova vraćaju u sjećanje Isusove riječi kojima je pokazao suosjećanje s ljudima jer su bili kao ovce bez pastira. Gospodine, smiluj se i nama! Pokaži nam put! Iz evanđelja znamo da je on taj put. Živjeti s Kristom i njega slijediti, eto što znači naći pravi put kako bi naš život dobio smisao i kako bismo i mi jednog dana mogli reći: „Dà, isplatilo se živjeti!" Izrael je bio zahvalan Bogu zato što je u zapovijedima pokazao stazu života. Psalam 119. je izraz radosti što ne tumaramo u tami. Bog nam je pokazao put i način kako njime ispravno

hoditi. Ono što zapovijedi govore sažeto je u Isusovom životu i postalo je živi uzor za nas. U tome smislu shvaćamo kako Božje odredbe nisu lanci, već put koji nam on pokazuje. Zbog njih se trebamo radovati jer su nam pred očima kao stvarnost koju je Krist proživio. On sâm nas je učinio radosnima. U zajedničkom hodu s Kristom stječemo radosno iskustvo objave i kao svećenici moramo naviještati ljudima radost što nam je pokazan pravi put života.

Psalam također govori i o „tamnoj dolini" kroz koju Gospodin vodi čovjeka. Svi ćemo jednom proći tamnom dolinom smrti na kojoj nas nitko neće moći pratiti. No, on će biti i tamo. Sâm Krist je, naime, sišao u tamnu noć smrti. On nas ni ondje neće ostaviti. I ondje nas vodi. "Ako u Podzemlje legnem, i ondje si", kaže Psalam 139. Zato ponavljamo sa psalmistom kako se ne plašimo ni te tamne doline. Kada govorimo o toj tamnoj stazi možemo to primijeniti na tamne staze napasti, kušnje,

obeshrabrenja koje svaki čovjek mora prijeći. Krist je prisutan i na tim tamnim stazama života. Dà, Gospodine, pokaži mi kako si nazočan i ondje, u tami napasti kao i u trenucima tame kada nam se čini kako svuda oko nas vlada posvemašnja tama i nema ni trunke svjetlosti. Pomozi nama svećenicima biti u toj noći tame uz ljude koji su nam povjereni kako bismo im mogli pokazati tvoje svjetlo. „Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni". Pastir treba štap zbog obrane od divljih životinja koje napadaju stado i od lopova koji vrebaju plijen. Uz štap je i palica koja mu pomaže kada prolazi teškim putovima. I jedno i drugo su ušli u crkvenu službu, u svećenikovu službu. I Crkva se mora služiti štapom pastira da zaštiti vjeru od onih koji je iskrivljuju, od usmjerenja koja usmjeravaju na krivi put. Upravo se

štap može koristiti u službi ljubavi. Danas vidimo kako nema govora o ljubavi kada se tolerira ponašanje koje nije dostojno svećeničkog života. Jednako kao što nema govora o ljubavi kada dopuštamo da se šire krivovjerja, iskrivljuje i nagrđuje vjeru, kao da bismo mi bili ti koji sami od sebe vjeru stvaramo. Kao da vjera nije dragocjeni Božji dar, dragocjeni biser kojeg ne smijemo dopustiti da nam otmu. Istodobno štap mora uvijek iznova biti pastirska palica koja pomaže ljudima kročiti teškim stazama i slijediti Gospodina.

Na kraju psalma govori se i o pripravljenoj trpezi, o ulju kojim se glava pomazuje, o čaši koja se prelijeva, kao i o osobitoj milosti biti blizu Gospodina. U Psalmu se time prije svega izražava svečana radost koja obuzima čovjeka kada je uz Gospodina u hramu, koji ga ugošćuje i poslužuje, u čijem domu prebiva. Za nas koji molimo taj psalam s Kristom i njegovim Tijelom, Crkvom, taj pogled nade zadobiva još veće i dublje značenje. U tim riječima vidimo, da tako kažemo, proročku anticipaciju euharistijskog otajstva u kojem nas sâm Bog ugošćuje i daruje nam samoga sebe kao hranu, kao onaj izvrsni kruh i vino koji, sami po sebi,

mogu predstavljati posljednji odgovor na duboku čovjekovu glad i žeđ. Kako se svakoga dana ne radovati činjenici što možemo biti njegovi sustolnici, boraviti kod njega? Kako se ne radovati zbog činjenice da nam je naredio da to činimo njemu na spomen? Moramo se radovati što nam je omogućio da pripravimo Božju trpezu ljudima, davati im njegovu Tijelo i njegovu Krv, pružati im dragocjeni dar njegove prisutnosti. Dà, možemo iz sveg srca zajedno moliti riječi psalma: „Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga" (23, 6).

Osvrnimo se, na kraju, nakratko na dvije pričesne pjesme koje nam Crkva danas predlaže u liturgiji. To su prije svega riječi kojima evanđelist Ivan zaključuje izvješće o Isusovoj muci: „jedan od vojnika mu kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda" (Iv 19, 34). Isusovo srce biva kopljem probodeno. Ono se otvara i postaje vrelom iz kojega teku krv i voda, a to nas podsjeća na dva temeljna sakramenta od kojih Crkva živi: krštenje i euharistija. Iz Gospodinova probodenog boka već stoljećima teče živi izvor koji čini Crkvu. Otvoreno srce je izvor i novog vrela života; u vezi s tim Ivan je zacijelo imao pred očima Ezekielovo proroštvo u kojem prorok vidi novi hram iz kojeg izvire rijeka koja daje plodnost i život (Ez 47): sâm Isus je novi hram, a njegovo otvoreno srce je vrelo iz kojeg teče rijeka novog života, koji nam biva ponuđen na krštenju i u euharistiji.

Liturgija Srca Isusova predviđa kao pričesnu pjesmu i drugi tekst, nalik onome preuzetom iz Ivanova Evanđelja, u kojem se kaže: „ako je tko žedan neka dođe k meni; neka pije tko vjeruje u mene". Sveto pismo kaže: „Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe", (usp. Iv 7, 37 sl.). U vjeri, da tako kažemo, pijemo vode žive koja je Riječ Božja. Tako i vjernik biva izvorom koji dariva osušenoj zemlji povijesti živu vodu. To vidimo u životu svetaca. Vidimo to u Mariji koja je, kao velika žena vjere i ljubavi, bila stoljećima vrelom ljubavi, vjere i života. Svaki kršćanin i svaki svećenik morao bi, polazeći od Krista, postati izvorom koji drugima daruje život. Moramo donijeti vodu života svijetu koji je žedan.

Gospodine, hvala ti što si nam svoje srce otvorio i što si po svojoj smrti i uskrsnuću postao živim vrelom. Daj da budemo ljudi života koji žive od tvoga izvora i daj nam da i mi postanemo izvorima koji će moći darovati ovom našem vremenu vodu života. Zahvaljujemo ti za dar svećeničkog otajstva. Gospodine, blagoslovi nas i sve ljude našeg vremena koji su žedni i traže vrelo živo. Amen.

Možemo čuti, vidjeti i

 dotaknuti Gospodina

Isusa u Crkvi

Draga braći i sestre, danas, u Italiji i u drugim zemljama, slavi se Uzašašće Gospodinovo na nebo, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Uskrsa. Ove nedjelje, usto, slavi se i Svjetski dan sredstava društvene komunikacije na temu: "Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu: novi mediji u službi Riječi". Liturgija nam približava događaj rastanka Gospodina Isusa od svojih učenika (usp. Lk 24,50-51; Dj 1,2.9), no on ih ne napušta, jer ostaje zauvijek s njima – s nama – u novom obliku. Sveti Bernard iz Clairvauxa tumači kako se Gospodinovo uzašašće na nebo događa u tri stupnja: "prvi je slava uskrsnuća, drugi sudska vlast a treći sjedenje zdesna Ocu" (Sermo de Ascensione Domini, 60, 2: Sancti Bernardi Opera, t. VI, 1, 291, 20-21). Tome događaju prethodi blagoslov učenika, koji ih priprema za primanje dara Duha Svetoga, kako bi se spasenje posvuda naviještalo. Sam Isus im kaže: "Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega" (usp. Lk 24,47-49).
Gospodin privlači poglede apostola – naš pogled – prema nebu da im pokaže kako prolaziti putom dobra tijekom zemaljskog života. On, ipak, ostaje prisutan u ljudskoj povijesti, blizu je svakog od nas i vodi nas na našem kršćanskom putu: on je blizu onih koji su progonjeni zbog vjere, on je u srcu onih koji su potisnuti na rub društva, prisutan je u onima kojima je zanijekano pravo na život. Možemo čuti, vidjeti i dotaknuti Gospodina Isusa u Crkvi, osobito po riječi i sakramentima. U vezi s tim, pozivam djevojke i mladiće koji u ovome vazmenom vremenu primaju sakrament potvrde da ostanu vjerni Božjoj riječi i naučenom nauku, kao i da često pristupaju ispovijedi i euharistiji, svjesni da su izabrani i postavljeni da svjedoče istinu. Ponavljam zatim moj posebni poziv braći u svećeništvu, kako bi se "u svom životu i djelovanju isticali snažnim svjedočenjem evanđelja" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine) i znali mudro koristiti također sredstva komunikacije, da pomoću njih druge upoznaju sa životom Crkve i pomognu današnjim ljudima otkriti Kristovo lice (usp. Poruku za 16. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 24. siječnja 2010.).
Draga braćo i sestre, Gospodin, otvarajući put u nebo, daje nam osjetiti predokus božanskog života na ovoj zemlji. Jedan ruski pisac iz 20. stoljeća, u svojoj duhovnoj oporuci, je napisao: "Promatrajte češće zvijezde. Kada vas nešto tišti u duši, pogledajte zvijezde i nebesko plavetnilo. Kada se osjećate žalosnima, kada vas uvrijede… družite se… s nebom. Tada će vaša duša naći spokoj" (N. Valentini - L. Žák [priredili], Pavel A. Florenskij. Non dimenticatemi. Le lettere dal gulag del grande matematico, filosofo e sacerdote russo [Ne zaboravite me. Pisma iz gulaga velikog ruskog matematičara, filozofa i svećenika], Milano 2000., str. 418.). Zahvaljujem Djevici Mariji, koju sam proteklih dana imao priliku častiti u Fatimskom svetištu, na majčinskoj zaštiti tijekom intenzivnog hodočašća u Portugal. Njoj, koja bdije nad svjedocima svoga ljubljenog Sina, uputimo sada s povjerenjem svoju molitvu.

Crkve nema bez

Duhova

Draga braćo i sestre!
Pedeset dana nakon Uskrsa slavimo svetkovinu Duhova, u kojoj se spominjemo očitovanja moći Duha Svetoga, koji je – u obliku vjetra i plamenih jezika – sišao na apostole okupljene u Dvorani Posljednje večere i osposobio ih hrabro propovijedati evanđelje svim narodima (usp. Dj 2,1-13). Otajstvo Duhova, koje s pravom poistovjećujemo s tim događajem, to pravo "krštenje" Crkve, ne završava samo na tome događaju. Crkva naime živi neprestance od izlijevanja Duha Svetoga, bez kojeg bi ostala bez snage, poput lađe na jedra koja bi prestao nadimati vjetar. Pedesetnica se ponavlja na osobit način u nekim snažnim vremenima, bilo na mjesnoj bilo na općoj razini, kako u malim zajednicama tako i na velikim skupovima. Na koncilima je, na primjer, bilo zasjedanja urešenih posebnim izlijevanjem Duha Svetoga a među njih se sigurno ubraja Drugi vatikanski koncil. Možemo se također prisjetiti poznatog susreta crkvenih pokreta sa slugom Božjim Ivanom Pavlom II., ovdje na Trgu svetog Petra, upravo na Duhove 1998. Ali Crkva poznaje mnogobrojne "pedesetnice" koje oživljavaju lokalne zajednice: tu mislimo na bogoslužja, osobito ona koja se održavaju u prigodama od posebnog značenja za život zajednice, u kojima se Božja snaga opaža na očit način ulijevajući u srca radost i oduševljenje. Tu mislimo i na mnoge molitvene susrete, na kojima mladi jasno osjećaju Božji poziv da svoj život usidre u njegovu ljubav, također potpunim posvećenjem Njemu.
Crkve, dakle, nema bez Duhova. Htio bih tome dometnuti i ovo: nema Duhova bez Djevice Marije. Tako je bilo na početku, u dvorani Posljednje večere, gdje učenici "bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom" – kao što se izvješćuje u Djelima apostolskim (1,14). I tako je uvijek, na svakome mjestu i u svakom vremenu. Tomu sam bio svjedok također prije nekoliko dana u Fatimi. Što je, naime, bilo ono bezbrojno mnoštvo, okupljeno na otvorenom prostoru pred svetištem, gdje smo svi bili jedno srce i jedna duša, ako ne nova Pedesetnica? Među njima je bila Marija, Isusova Majka. Ovo je tipično iskustvo velikih marijanskih svetišta – Lurda, Guadalupea, Pompeja, Loreta – ili onih manjih, gdjegod se kršćani okupljaju na molitvu s Marijom: Gospodin daje svoga Duha.
Dragi prijatelji, na ovu svetkovinu Duhova, i mi želimo biti duhom ujedinjeni s Majkom Krista i Crkve zazivajući s vjerom novo izlijevanje božanskog Tješitelja. Zazovimo ga za čitavu Crkvu, osobito, u ovoj Svećeničkoj godini, za sve poslužitelje evanđelja, kako bi se poruka spasenja naviještala svim narodima.

Nakon Kraljice neba
Jučer je, u Beneventu, blaženom proglašena Teresa Manganiello, vjernica laikinja, koja je pripadala Franjevačkom svjetovnom redu. Rođena u Montefuscu, kao jedanaesta kći u seljačkoj obitelji, provela je život u jednostavnosti i poniznosti, između kućanskih poslova i duhovnog zauzimanja u kapucinskoj crkvi. Poput svetog Franje Asiškog pokušala je nasljedovati Isusa Krista prinoseći trpljenja i pokore za zadovoljštinu za grijehe i bila je puna ljubavi prema bližnjemu: žrtvovala se za sve, osobito za siromašne i bolesne. Uvijek nasmiješena i umiljata, sa samo 27 godina je otputovala na nebo, gdje je njezino srce već prebivalo. Zahvaljujmo Bogu za tu svijetlu svjedokinju evanđelja.
Liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Pomoćnice kršćana, pruža nam – sutra 24. svibnja – mogućnost slaviti Dan molitve za Crkvu u Kini. Dok vjernici u Kini mole da se jedinstvo među njima i s općom Crkvom sve više produbljuje, katolici u čitavom svijetu – osobito oni kineskog podrijetla – ujedinjuju se s njima u molitvi i ljubavi, koju Duh Sveti izlijeva u naša srca osobito na današnju svetkovinu.

Sv.Otac na misi u Fatimi                      13.5.2010.

Marijin poziv za obraćenje i pokajanje je i dalje hitan !

Na svetkovinu Gospe Fatimske, 13. svibnja, i trećega dana svojega apostolskog putovanja u Portugalu, papa Benedikt XVI. je služio Svetu Misu u Gospinu svetištu. Tom je prigodom u taj gradić stiglo oko 500.000 hodočasnika iz Portugala, kao i drugih europskih zemalja. Sveti je Otac u propovijedi istaknuo da proročko poslanje Fatime nije završeno: Marijin poziv na obraćenje i pokajanje, i dalje je hitan. Naša je nada – dodao je Papa – Isusova milosrdna ljubav. Bog ima moć zapaliti najhladnija i najtužnija srca.
Objašnjavajući u propovijedi razloge svojega hodočašća u Fatimu, Sveti je Otac rekao da je došao kako bi s Marijom molio za naše čovječanstvo, pogođeno bijedom i patnjom; kako bi Gospi povjerio da voli Isusa, da Ga Crkva i svećenici vole i, dok se završava ova Svećenička godina, da žele imati oči stalno upravljene prema Njemu; te kako bi Marijinoj majčinskoj zaštiti povjerio svećenike i sve posvećene osobe. Maleni su se pastiri zaljubili u Boga u Isusu, i to zahvaljujući ukazivanju Djevice Marije, – napomenuo je Papa – ali to ne treba biti poseban događaj koji se zbio prije 93 godine. Sâm Bog može doći do nas danas, nudeći se našem unutarnjem viđenju. Naša nada – dodao je Sveti Otac – ima stvarni temelj, oslanja se na događaju koji je smješten u povijesti, ali ju istovremeno nadmašuje: to je Isus iz Nazareta. Vjera u Boga otvara čovjeka prema obzoru sigurne nade koja ne obmanjuje; ona pokazuje čvrst temelj na koji treba, bez straha, osloniti vlastiti život. Ona zahtijeva prepuštanje, puno pouzdanja, u ruke Ljubavi koja podupire svijet – istaknuo je Papa.
Sveti se Otac potom ponovno osvrnuo na život malenih pastira, kako bi pokazao da bliskost s Bogom vodi do bratskijega i radosnijega života življenoga u većem zajedništvu. Gospa im je, naime, pomogla otvoriti srce za univerzalnost ljubavi, poput blažene Jacinte koja je bila neumorna u solidarnosti sa siromašnima i u žrtvovanju za obraćenje grješnikâ. Samo ćemo takvom, bratskom i solidarnom ljubavlju, uspjeti izgraditi civilizaciju Ljubavi i Mira – naglasio je Sveti Otac. To nije samo jedna zatvorena stranica povijesti. To je izazov za sadašnji naraštaj, za današnji svijet. Proročko poslanje nije završeno – istaknuo je Papa te dodao - Uz ljudsku obitelj koja je spremna žrtvovati svoje najsvetije veze na oltaru bijednih egoizama nacije, rase, ideologije, skupine i pojedinca, s Neba je sišla naša blažena Majka, nudeći se kako bi u srce onih koji joj se povjeravaju unijela Božju Ljubav koja gori u njezinu srcu.
Na svršetku euharistijskoga slavlja, Sveti je Otac blagoslovio bolesnike i uputio im riječi nade. To je nada koja ne čini uzaludnim trpljenje koje, ako je življeno s Kristom, služi za spas braće. Umjesto da nam pojasni razloge trpljenja, Krist je radije pozvao svakoga da ga slijedi, noseći vlastiti križ. Dođi sa mnom. Sudjeluj svojim trpljenjem u ovome djelu za spas svijeta, koje se ostvaruje kroz moju patnju, putem mojega Križa. Pomalo, kako prihvaćaš svoj križ, sjedinjujući se duhovno s mojim Križem, pred tvojim će se očima otkriti spasenjsko značenje trpljenja. U patnji ćeš pronaći unutarnji mir, pa čak i duhovnu radost – rekao je Sveti Otac. Draga braćo i sestre, iz Fatime, gdje je Djevica Marija ostavila neizbrisivi trag svoje majčinske ljubavi, zazivam zaštitu na sve vas, na vaše obitelji, i posebno na sve one koji su u kušnji. Sve vas od srca blagoslivljam! – rekao je na koncu Sveti Otac, pozdravljajući na raznim jezicima brojne skupine hodočasnika okupljenih u Fatimi.

02/05/2010


Papa Benedikt XVI. - hodočasnik u Torinu
 

Treba ljubiti poput Isusa, bez granica, radi suočavanja s patnjom i teškoćama te priječenja zla. Nikada vjera nije protiv slobode – istaknuo je Sveti Otac u današnjoj propovijedi na misi u Torinu, kamo je došao poput stotine tisuća hodočasnika štovati Torinsko platno. Sveto platno je znak nade. Krist je prihvatio križ da obuzda zlo; da mi u njegovoj Pashi možemo unaprijed vidjeti onaj trenutak kada će i za nas biti otrta svaka suza, kada neće više biti smrti, ni žalosti, ni jecanja, ni tjeskobe – kazao je Benedikt XVI.
Komentirajući liturgijska čitanja, Papa je govorio o novoj Isusovoj zapovijedi. Novost je ljubiti kao što nas je On ljubio. Stari zavjet ne predstavlja nikakav model ljubavi, nego uobličuje zapovijed ljubavi. Isus nam je naprotiv dao samoga sebe kao uzor i izvor ljubavi. Riječ je o ljubavi bez granica, općoj, u stanju preobraziti sve negativne okolnosti i sve prepreke u prigode da se napreduje u ljubavi... Ako smo sjedinjeni s Kristom, onda zaista možemo ljubiti na takav način. Moguće je ljubiti druge kao što je Isus ljubio nas samo snagom koja nam se daje u odnosu s Njim, naročito u Euharistiji, gdje je stvarno prisutna njegova žrtva ljubavi koja rađa ljubav – ustvrdio je Sveti Otac.
Imajući u vidiku teško gospodarsko stanje, Papa se obratio svima koji su u teškoćama. Mislim posebno na one koji stvarno žive u nesigurnim uvjetima, zbog nedostatka posla, nesigurne budućnosti, fizičke i moralne patnje; mislim na obitelji, na mlade, na osobe u poodmakloj dobi koje često žive u samoći, na odbačene, na useljenike. Da, život nosi brojne teškoće i probleme s kojima se treba sučeljavati, a upravo sigurnost koja proizlazi iz vjere, da nismo sami, da Bog ljubi svakoga bez razlike i da je sa svojom ljubavlju blizak svakome, čini mogućim sučeljavanje, podnošenje i nadvladavanje tereta svagdanjih problema – istaknuo je Benedikt XVI.
Sveti je Otac potaknuo „obitelji da u svakodnevnome djelovanju žive kršćansku dimenziju ljubavi; u obiteljskim odnosima nadvladavajući podjele i nerazumijevanja, u rastu vjere koja još više učvršćuje zajedništvo. I u bogatom i raznolikom svijetu sveučilišta i kulture neka ne manjka – potaknuo je – svjedočenje ljubavi o kojoj govori današnje evanđelje, u sposobnosti pozornoga slušanja i poniznoga dijaloga u traženju Istine, sigurni da nam sama Istina dolazi u susret i obuzima nas – rekao je Papa.
Papa je pohvalio napor, često težak, onih koji su pozvani upravljati javnim dobrima. Suradnja u ostvarivanju općega dobra te da grad bude po mjeri čovjeka svjedoči da kršćansko viđenje čovjeka nije protiv slobode, nego je u korist veće punine koja svoje ostvarenje nalazi u civilizaciji ljubavi – zaključio je Benedikt XVI.
U kratkom nagovoru prije molitve 'Kraljice neba, Papa je grad Torino povjerio Mariji koju u Torinu časte kao Blaženu Djevicu Tješiteljicu. Papa je zazvao Mariju da bdije nad obiteljima i radnicima, nad onima koji su izgubili vjeru i nadu. Utješi bolesne, zatvorenike i sve patnike; Pomoćnice kršćana, pomozi mlade, stare i osobe u teškoćama. Bdij, Majko Crkve, nad pastirima i cijelom zajednicom vjernika, da budu sol i svjetlo u svijetu – molio je Sveti Otac.
Djevica Marija – dodao je Sveti Otac – više je od bilo koga promatrala Boga u ljudskom Isusovu licu. Vidjela ga čim se rodio, čim je, umotan u pelene, bio stavljen u jaslice; vidjela ga čim je umro, kada su ga, skinuta s križa, umotali u plahtu i ponijeli u grob. U njoj se bila utisnula slika njezina izmučena sina, koju je potom preobrazilo svjetlo uskrsnuća. Tako je Ona u svome srcu čuvala otajstvo Kristova lica, otajstvo smrti i slave. Od Nje možemo uvijek učiti da očima vjere i ljubavi gledamo Isusa, da u Njegovu ljudskom licu prepoznamo lice Božje. Presvetoj Gospi zahvalno povjeravam sve koji su se trudili oko mog posjeta i izlaganja Torinskoga platna. Molim se za njih te da ovi događaji potaknu duboku duhovnu obnovu – zaključio je Benedikt XVI.

NA VRH

Svećenik je pozvan pokazati ljudima stvarnost i prisutnost Boga

Dragi prijatelji, u ovom vazmenom vremenu, koje nas vodi prema svetkovini Duhova i usmjerava nas također na proslave zaključenja Svećeničke godine, na programu 9., 10. i 11. lipnja, drago mi je posvetiti još neka razmišljanja temi svećeničke službe, zadržavajući se na plodnoj stvarnosti suobličavanja svećenika Kristu Glavi, u vršenju triju službi koje prima, to jest službe poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Da bi se shvatilo što znači da svećenik djeluje in persona Christi Capitis – u osobi Krista Glave, i da bi se shvatilo također koje posljedice proizlaze iz zadaće zastupanja Gospodina, osobit u vršenju spomenutih triju službi, potrebno je prije svega pojasniti što se podrazumijeva pod "zastupanje". Što znači "zastupati" nekoga? U svakodnevnom govoru to, općenito, znači primiti neki nalog od neke osobe koja nas opunomoćuje sudjelovati u nečemu u njezino ime, govoriti i djelovati namjesto nje, jer onaj kojeg se predstavlja nije prisutan u konkretnom činu. Zastupa li svećenik Gospodina na isti način? Odgovor je niječan, jer Krist u Crkvi nije nikada odsutan. On je prisutan na način koji je potpuno oslobođen od ograničenosti prostora i vremena, zahvaljujući događaju uskrsnuća, o kojem na osobit način razmišljamo u ovom uskrsnom vremenu.
Stoga, svećenik koji djeluje in persona Christi Capitis i kao predstavnik Gospodina, ne djeluje nikada u ime nekoga tko je odsutan, već u samoj osobi Krista Uskrsloga, koji se uprisutnjuje svojim zbiljski djelotvornim činom. U tome smislu, prema vjernoj "hermeneutici svećeničkog kontinuiteta" (usp. Govor Kongregaciji za kler, 12. ožujka 2010.), mora se shvatiti "zastupanje Krista" o kojem govori dekret Presbyterorum ordinis Drugog vatikanskog koncila (usp. br. 2 i 12).
Tria munera docendi, sanctificandi et regendi – to jest tri svećenikove zadaće: poučavati, posvećivati i upravljati, u svojoj različitosti i u svojem dubokom nadnaravnom jedinstvu, na jasan način pobliže određuju to djelotvorno zastupanje, jer su, zapravo, tri čina samog Krista Uskrsloga koji danas, u Crkvi, poučava, posvećuje i vodi.
Prva zadaća je munus docendi, to jest poučavanje. Danas, kada se odgoj pokazuje prijeko potrebnim, munus docendi Crkve, koji se konkretno vrši po službi svakog svećenika, postaje osobito važan. Svećenik koji "poučava" ne predlaže nikada samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk, već, poput Krista otkriva ljudima Očevo lice, duboko zajedništvo ljubavi koju Bog živi u samome sebi i "Put" koji vodi Njemu. Jednako tako je svećenik pozvan pokazati ljudima stvarnost i prisutnost Boga, živog i djelotvornog u svijetu, naviještajući sve ono što je Bog objavio o sebi, što nam je tradicija prenijela i što nam je autentično Učiteljstvo neprekidno tumačilo tijekom dvije tisuće godina. Sveti Augustin, obraćajući se pastirima Crkve kaže: "A mi, što smo mi? Poslužitelji (Krista), njegove sluge; jer ono što dijelimo vama nije nešto naše, već izvlačimo iz njegove ostave. I mi živimo od toga, jer smo sluge kao i vi" (Govor 229/E, 4).
Poučavanje koje smo pozvani pružati, istine vjere koje treba prenositi moraju biti interiorizirani i življeni u snažnom osobnom duhovnom hodu. Svećenik vjeruje, prihvaća i pokušava živjeti, prije svega kao vlastito, ono što je Gospodin naučavao i Crkva prenijela, u onom putu poistovjećivanja s vlastitom službom čiji je uzorni svjedok sveti Ivan Maria Vianney (usp. Pismo povodom proglašenja Svećeničke godine). "Ujedinjeni u istoj ljubavi – kaže isti sveti Augustin – svi smo slušatelji onoga koji je za nas na nebu jedini Učitelj" (Enarr. in Ps. 131, 1, 7).
Svećenikov glas, nerijetko, mogao bi se činiti glasom onoga koji "viče u pustinji" (Mk1,3), ali upravo se u tome sastoji njegova proročka snaga: on nije, niti to može biti, istovjetan bilo kojoj prevladavajućoj kulturi ili mentalitetu, već pokazuje jedinu novost koja je kadra ostvariti istinsku i duboku čovjekovu obnovu, to jest da je Krist Živi, da je bliski Bog, Bog koji djeluje u životu i za život svijeta.
U pažljivoj pripravi za blagdansku homiliju, pa i za onu kroz svagdane, u trudu oko katehetske izobrazbe, prije svega mladih i odraslih, u školama i u akademskim ustanovama i, na osobit način, kroz onu nepisanu knjiga koja je sam njegov život, svećenik je uvijek "učitelj". Ali on tu svoju službu ne čini s preuzetošću onoga koji nameće vlastite istine, već s poniznom i radosnom sigurnošću onoga koji je susreo Istinu, koji je njome zahvaćen i preobražen, i zato je naprosto mora naviještati. Svećeništvo, naime, nitko ne može sam od sebe izabrati, to nije sredstvo za postizanje sigurnosti u životu, postizanje društvenog položaja: nitko ga ne može sam sebi dati niti ga sam od sebe tražiti. Svećeništvo je odgovor na Gospodinov poziv, na njegovu volju, kako bi se postalo navjestiteljem ne neke osobne istine, već njegove istine.
Draga subraćo svećenici, kršćanski puk traži da čuje iz naših poučavanja izvorno crkveno učenje, pomoću kojeg se može obnoviti susret s Kristom koji daje radost, mir, spasenje. Sveto pismo, spisi crkvenih otaca i naučitelja, Katekizam Katoličke crkve sačinjavaju, u tom pogledu, nezaobilazne referentne točke u vršenju službe poučavanja (munus docendi), koja je tako bitna za obraćenje, hod u vjeri i spasenje ljudi. "Svećeničko ređenje znači: biti uronjeni […] u Istinu" (Omelia per la Messa Crismale, 9. travnja 2009.), onu Istinu koja nije jednostavno neki pojam ili skup ideja koje treba prenositi i usvojiti, već koja je Kristova osoba, s kojim, za kojeg i u kojem moramo živjeti. Jedino ta svijest o Istini koja se utjelovila prilikom utjelovljenja Riječi, Sina koji je u krilu Očevu od vječnosti i postao čovjekom, opravdava misijsko poslanje: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16,15).
Draga braćo i sestre, Gospodin je povjerio svećenicima veliku zadaću: biti navjestitelji njegove riječi, istine koja spašava; biti njegov glas u svijetu i prenositi ono što koristi istinskom dobru duša i istinskom putu vjere (usp. 1 Kor 6,12). Neka sveti Ivan Maria Vianney bude primjer svim svećenicima. On je bio čovjek velike mudrosti i junački se znao oduprijeti kulturnim i društvenim pritiscima svoga doba kako bi mogao privesti duše Bogu: jednostavnost, vjernost i neposrednost bile su bitne osobine njegova propovijedanja, transparentnosti njegove vjere i njegove svetosti. Kršćanski se narod time izgrađivao i, kao što se to događa kod istinskih učitelja u svakom dobu, u njemu je prepoznavao svjetlo Istine. Prepoznavao je, najposlije, ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod jednog svećenika: glas Dobrog Pastira.

NA  VRH

-->

NA VRH